Iako nije bilo previše razgovora o idejama iz “Mrežne države” (Jesu li vam te zamisli predaleke, preapstraktne? Ne znate što biste mislili o tome?), nadam se da je barem nekima od vas bilo zanimljivo pratiti čitalački put kroz stranice knjige.
U prethodnim člancima pokušao sam što vjernije prenijeti sadržaj knjige onako kako sam ga sam razumio. Dodao sam neke komentare, a sad ću, par dana nakon završetka čitanja, pokušati zaokružiti utiske i postaviti pitanje koje mi se nametnulo praktično na samom početku, a na koje nisam dobio odgovor u knjizi (čak ni pokušaj odgovora). To je neka vrsta, kako se to kaže, “slona u sobi” o kojem se izbjegava govoriti.
Kriptokrugove biste mogli podijeliti na tri skupine. Najveća je (nažalost) ona zainteresirana samo za financije i zaradu. Zatim slijede programeri i razvojni dio kriptozajednice koji nose cijelu stvar na svojim leđima. I treća, najmanje brojna skupina su oni koji gledaju dalje od vidljivog u moguću društvenu promjenu koja dolazi zbog tehnološke inovacije zvane blockchain i kriptovalute.
Balaji Srinivasan dolazi iz druge skupine, ali je također pripadnik i treće. Iz knjige je očito da ga iznimno motivira politička situacija pa je knjiga obojena sociološkim, povijesnim i naposljetku političkim analizama.
Bilo je zanimljivo pratiti autorov tijek misli – tekst ni na jednom mjestu ne postaje dosadan, što je velika stvar za knjigu koja govori o kriptotehnologiji i njenim posljedicama. Naime, vrlo često autori se izgube u tehničkim detaljima. Balaji je očito mislio na “user friendliness” (iako je zbog teme korisnički prijateljsko iskustvo poprilično relativno).
Ipak, moram priznati da nisam previše oduševljen takvim naglaskom knjige. Očekivao sam više konkretnosti i primjera vezanih uz početak i tijek osnivanja startup društava i u konačnici mrežnih država. Ne bih rekao da sam razočaran, ali knjiga u tom smislu nije ispunila moja očekivanja. Opravdanje nalazim u pokušaju da se stavim na Balajijevo mjesto. Što bih mogao napisati o nečemu čega još nema? Radi se o toliko otvorenom području da bi svaka konkretnost bila pucanj u prazno.
Svejedno, volio bih da je društvenih analiza manje, konkretnih prijedloga više.
Što se tiče “slona u sobi”, evo ga.
Završni potez osnivanja mrežne države je diplomatsko priznanje od barem nekih prepoznatih država koje pripadaju trenutačnom (starom) sustavu nacionalnih država. Međutim, prije toga, u fazi mrežnog arhipelaga, buduća mrežna nacija mora pretvarati vrijednosti iz “oblaka” u konkretnu mrežu nekretnina. Do tog mjesta sve je u redu, jer u načelu svatko (bilo da se radi o pojedincu, mrežnom sindikatu ili nekom drugom entitetu organiziranom kao DAO) s dovoljno sredstava može kupiti nekretnine bilo gdje u svijetu.
Te su nekretnine i dalje na području neke države. Što će se dogoditi kad mrežna nacija u fazi mrežnog arhipelaga zatraži diplomatsko priznanje? Ako ga dobije, u načelu to bi značilo da se države na čijem teritoriju se nalaze nekretnine mrežnog arhipelaga odriču svog teritorija. U ovom trenutku ne vidim kako bi (i zašto) neka država to napravila mirnim putem.
Autor knjige na neizravan način priznaje da bi to mogao biti problem. Ponajprije, upozorava da kod kretanja u smjeru mrežne države NE GOVORIMO da osnivamo mrežnu državu. Objašnjenje je slično onome kao kad osnivamo poduzeće ne kažemo da osnivamo multimilijardi vrijednu kompaniju, nego startup. Tek kasnije, ako sve bude u redu, taj startup može postati nešto više.
To je sve u redu, ali postoji i dublji razlog zašto je pametno ne stavljati u prvi plan namjeru za osnivanjem države. Trenutne institucije ionako su osjetljive na kripto, jer je to za njih “izmišljeni novac”. Kad sad još dođete s “izmišljenom državom”… boli glava! 😊
Sličan “zaokret” u nastupu primijetio sam i od Vitalika Buterina koji je najprije mladalački hrabro govorio o potpunoj promjeni društva kroz Ethereum, pametne ugovore i sve drugo, a kasnije se malo utišao i usmjerio na tehničke aspekte posla. S jedne strane, to je bilo zbog potrebe (tehnički problemi morali su se riješiti), s druge strane bilo je pametno ne čačkati mečku koja je ionako nervozna jer joj je netko dirnuo u izvor hrane (novac). Zamisli o mrežnoj državi nisu samo oduzimanje hrane bijesnom medvjedu; radi se o poništavanju razloga za njegovo postojanje.
Zbog toga mi se čini da će mrežne države u nastanku, dakle startup društva s ambicijom da postanu nacije i države, morati koračati oprezno. Tajnost je pametna opcija, barem u početku, dok se ne skupi snaga i ne uhvati se zamah koji će biti prekasno zaustaviti jednom kad dođe do svijesti trenutnih branitelja hijerarhijsko-centraliziranog društvenog uređenja.
Ali, to ne znači da ne možemo pričati o tome. Pa ne želimo mi srušiti sustav na kojem počiva cijeli svijet. Ne bismo mi to, nismo mi takvi. Samo pričamo, zar ne?
SRP