Evo nas do petog, posljednjeg dijela knjige “Mrežna država” (autor je Balaji Srinivasan). Možete ga pronaći i pročitati ovdje: https://thenetworkstate.com/why-now
Ako ste pratili tijek “čitanja” u prethodnim člancima, vjerojatno očekujete neke konkretnije naputke oko toga što i kako napraviti. U načelu, ti napuci jesu u tekstu, čak bih rekao prilično jasni i nedvosmisleni. Konkretnosti, međutim, nedostaje jer… nema još nijedne mrežne države! Nitko zapravo ne zna kako će se stvari razvijati, sve dok se prva ne pojavi.
Do tog trenutka je dug put (ali ako je autor u pravu, ne bismo smjeli čekati dulje od deset godina), a dodatni je problem to što prvi koraci (koji su možda već i napravljeni) neće biti javno objavljeni kao koraci k novoj “državi”, već kao koraci prema “startup društvu”, “mrežnom sindikatu” ili tako nečem.
Peti, posljednji dio knjige počinje objašnjenjem pojmova “nacija” i “država”. Ne mislim ovdje prepričavati sve definicije navedene u knjizi (od Aristotela i Platona preko Lockea i Hegela pa do Andersona i Hobsbawma), ali ću istaknuti zaključak: nema jasne i određene definicije onoga što danas zovemo nacija. Zvuči neobično i prilično zbunjujuće, posebice u svjetlu današnjeg sveprevladavajućeg koncepta nacionalnih država. Vjerovali ili ne, vjerojatno najizravnija definicija nacije kaže da je nacija grupa ljudi koja može uvjeriti druge da je nacija!
Ako mi ne vjerujete, pročitajte popriličan broj stranica u knjizi posvećen upravo tome.
S državom je situacija nešto bolja, ali i tu ima nejasnih područja, posebice ako u obzir uzmete i povijesne primjere. Tako postoje nacije koje imaju svoju državu, iako je većina država pretežito multinacionalna. Opet, neke nacije nemaju državu, a neke imaju po dvije! Ako tome dodate situaciju Amerike koja je mnogo država stavila pod kapu jedne nacije, multidržavne i nadnacionalne tvorevine poput EU, te još našu lokalnu jezičnu zavrzlamu oko naroda (koji jest, ali opet i nije jednak naciji), dobivate prilično snažan dojam da je cijeli sustav nacionalnih država prilično arbitraran, to jest dogovoran, to jest uvjetovan raznim činiteljima (povijesnim, ekonomskim, vojnim, itd.) što nikakve veze nema s inherentnim značajkama ljudi a još manje s njihovom voljom.
Stariji među vama (a možda i neki mlađi) sjećaju se pjesme Johna Lennona “Imagine”.
“Zamisli da nema država, nije to tako teško…
Zamisli da svi ljudi, dijele cijeli svijet…
Možeš reći da sam sanjar…”
Šezdesete, prošlo stoljeće, vrijeme ideja i idealizma. Kako je vrijeme prolazilo, sve te lijepe zamisli razbile su se o grube stijene stvarnosti. Nitko više ne zamišlja svijet bez država, ali eto, javili su se neki koji zamišljaju DRUGAČIJE države. Međutim, kad čitate kako bi to moglo izgledati, izgleda vrlo slično. Prije svega, miroljubivo je. Nema revolucije, nema krvi na ulicama. Umjesto toga, povezivanje, čvrsto, konkretno, neporecivo povezivanje omogućeno kriptotehnologijom. Radi se o značajnom odmaku od idealizma bez sredstava.
Sredstva su se pojavila, mogućnosti su tu. Sad je na nama da odlučimo hoćemo li ostati građani (riječ dolazi od riječi “grad”, dakle nešto fizički lokalizirano) ili ćemo postati “mrežnici” (engleski: “citizen” naspram “netizen”, od “mreža”; dakle nešto decentralizirano, ali povezano).
***
Nakon analize nacija i država, autor se vraća definiciji mrežne države koju ću ovdje ponoviti:
“Mrežna država je društvena mreža s moralnom inovacijom, osjećajem nacionalne svijesti, poznatim osnivačima, sposobnošću za zajedničko djelovanje, osobnom razinom civiliziranosti, integriranom kriptovalutom, konsenzualnom vladom ograničenom društvenim pametnim ugovorom, arhipelagom zajednički financiranim materijalnim teritorijem, virtualnim središtem i on-chain dokazom o dovoljno velikom stanovništvu, prihodu i nekretninskom vlasništvu kojim će steći diplomatsko priznanje.”
Svaki od dijelova ove definicije u knjizi je podrobnije obrađen, uz primjere kako bi izgledalo da neki dio definicije nedostaje. Primjerice, nepostojanje osobne razine civiliziranosti koje je tako izrazito prisutno u današnjim društvenim mrežama. Naravno, u situaciji u kojoj su ljudi zaboravili pristojno razgovarati jedni s drugima, ne možete računati na stvaranje bilo kakve čvršće zajednice. Ili, recimo, osjećaj nacionalne svijesti. Možda je trenutačno teško zamisliti ljude koji će odbaciti svoj dosadašnji osjećaj pripadnosti nekoj naciji i zamijeniti ga nečim drugim. Meni, primjerice, to uopće nije teško zamisliti. Autor knjige također pripada skupini ljudi koji su odavno izrasli iz takvih okvira, međutim, realnost oko nas ipak je drugačija – velik broj ljudi djeluje upravo u okviru identiteta nacije.
Uglavnom, svaki od dijelova definicije mora biti prisutan da bismo mogli govoriti o stvaranju mrežne države.
S obzirom na to da nastavak petog poglavlja donosi neke važne sažetke i informacije, ovdje ću se zaustaviti te nastaviti u drugom članku.
SRP