BUĐENJE U 5 I G-OV DOLAZAK

“Ovo je vrijeme Šitale Devi. Koliko god zastrašujuća bila, njezin je blagoslov dobrodošao.”

Tu je rečenicu izrekao eterični, smiješno smanjeni G, sjedeći na zelenoj polici ispred mog monitora dok je lijeno čačkao surlom svoje lijevo uho.

Jasno je da moram mnogo toga objasniti prije nego što nastavim, pa je najbolje da krenem od početka. Molit ću vas za strpljenje, jer to što vam želim ispričati ne može se učiniti nabrzinu, pa je bolje ni ne pokušavati. Umjesto toga, nadam se da ćete čak i uživati u poprilično detaljnoj priči o Šitala Devi, minijaturnom G-u i mom ponovnom susretu s njim nakon… uh, desetak godina.

Dakle, ovako… Morate znati da sam odličan i djelotvoran spavač. Mogu spavati gotovo bilo gdje i bilo kad, sve dok se mogu barem malčice okrenuti na bok ili u stranu. Ako mi se prispava u vožnji, zaustavim se na odmorištu i zaspim u roku od nekoliko sekundi. Pet minuta spavanja i svjež sam kao razigrano dijete. Ako negdje udobno sjedim i slušam ili čak sudjelujem u nekom razgovoru, sposoban sam zaspati u trenutku, između dvije rečenice – što, naravno, nije uvijek pristojno prema sugovorniku pa se od takve rabote suzdržavam s onima koje nisam unaprijed upozorio na tu svoju “sposobnost”. Ponekad se noću probudim i moram na toalet. Zaspim nekoliko puta hodajući, pa odspavam par sekundi dok, hm, piškim, zatim odteturam do kreveta i već spavam prije nego što mi glava dotakne jastuk.

Ipak, gotovo uvijek znam da spavam. Ritam disanja je drugačiji, osjeti u tijelu udaljeni su ili nepostojeći, ali svjesnost ne gubim. Kad sanjam, to je stanje slično lucidnim snovima, ali opet nije baš do kraja takvo. Dublje je, potpunije i… svjesnije. Možda je bolje da ga ne pokušavam opisati riječima jer ću vas vjerojatno samo zbuniti.

Ovo sam vam otkrio zato da ukažem na drastičnu razliku u iskustvu tijekom nekoliko prethodnih noći. Prije par dana počeo sam raditi na jyotish analizi za 2022. godinu. Nezahvalan posao, mogu vam reći. Vremena su čudna, djelomice se slažu s ritmovima, djelomice od njih odstupaju, a što se događa sa svijetom nitko ne zna – pogotovo ne znaju oni koji zacakljenih očiju na sav glas viču da znaju.

2022. proradio sam u detalje pišući rokovnik upaja, odnosno preventivnih postupaka za usklađivanje s prirodnim ritmovima. Možete ga pronaći pod bezazlenim nazivom Putokazi 2022. Nemojte da vas naziv zavede, u tom se rokovniku kriju moćne tehnike koje vas mogu vratiti u ravnotežu, ako ste je izgubili, ili vas uzdići do novih visina postignuća ako ste kojim slučajem doista uravnoteženi. No, unatoč već obavljenom poslu na Putokazima, uobličavanje srži godine koja dolazi u riječi koje imaju smisla prosječnom stanovniku planeta Zemlje, okruženog zbunjujućim događajima i (dez)informacijama, suočenog s teškim osobnim i društvenim odlukama… eh, to je vrsta umijeća koje nema svatko. Iako sam do sada barem djelomice u tome uspijevao, sada, kad je trebalo 2022. objasniti onako “prizemljeno” i konkretno, našao sam se na sto muka.

Rezultat: um mi je radio neprestance, čak i tijekom (budnog) spavanja, krećući se među planetima i zvijezdama, tražeći skrivene činitelje, važući njihove nevidljive odnose i pokušavajući se snaći u praznini svojih vlastitih ograničenja. Treću burnu noć nisam dovršio u krevetu. Negdje oko pet sati budno spavanje pretvorilo se u klasičnu budnost. Na um mi je pala briljantna misao koju sam odlučio odmah zapisati. Nikad neću saznati je li ta misao doista bila vrijedna ustajanja u pet, jer se dogodio… G.

Silazim iz spavaonice u pidžami. Ne, ne spavam hodajući, probudio sam se, ali sam ipak pomalo izgubljen u mislima. Ispred vratiju dnevnog i radnog prostora odjednom začujem tri sekunde dugi, zavijajući zvuk nalik nekom loše odsviranom tonu na didžeriduu; ton odsviran nevještim usnama koje lamataju oko cijevi stvarajući zvuk točno nalik na…

U redu, mislim da moram zakoračiti još korak unatrag u priči. Kažu da je slika bolja od tisuću riječi, pa ću vam najprije pokazati što vidim iznad monitora dok provodim beskrajne sate za tipkovnicom.

Da, to je G-ov kip od bronce, poklon dragog prijatelja. Moj radni prostor odvojen je od ostalog dijela dnevnog boravka, tako da je ispalo da gledam u G-ova leđa – točnije, njegovu stražnjicu. Jasno vam je da se radi o kipu Ganeša, mitološkog stvorenja s tijelom čovjeka i glavom slona. I osam ruku. I kobrom oko pojasa, Mušikom (mišom sa supermoćima) kraj nogu i još sijaset neobičnih simbola koji mu pripadaju. Prije nekih petnaestak godina družili smo se prilično intenzivno, a ta sam druženja opisao u dvije knjige Ganešovih priča: “Slomljena kljova” i “Ganeš, glavom i surlom”. Na moju žalost, zadnjih desetak godina nije me počastio svojom nazočnošću, ali sam uvijek znao da je tu negdje, nevidljiv. Ako ništa drugo, nosio sam ga sa sobom u srcu. Često sam u mislima razgovarao s njim u stilu “što bi G na ovo rekao?”, ili “kako bi G postupio u ovom slučaju?”. Neprimjetno, Ganeš je za mene postao G, pa ga sada tako oslovljavam. Vi kako hoćete, naravno. Njemu to neće biti važno, uvjeravam vas.

E, da, ako vam cijela ova zamisao o “susretima” s G-om izgleda suluda, nema problema, prihvatite je na razini priče. Pokušao sam takva “iskliznuća stvarnosti” objasniti u prethodnim knjigama, ali bojim se da to nije moguće. Znači, možete vjerovati da je ovo stvarno, možete misliti da se radi o snu, možete smatrati cijelu priču alegorijom… kako vam drago. To neće baš ništa promijeniti na stvari, sve dok priču ne pročitate do kraja.

Da se vratim na scenu ispred sebe. Ovakav “aranžman” sjedenja nije bio namjeran, a kad sam ga prvi put primijetio, pomislio sam: “No, krasno. Jedino što mi je sad ostalo od G-a je njegova guza. Možda tu i tamo pusti neki vjetar ganešovskog tipa. Kad već nemam ništa drugo, i to će biti nešto.” Ta mi je šala često padala na um kad bih ostao bez nadahnuća usred nekog pisanja. Zavalio bih se u stolici i pogled upro ravno… u G-ovu stražnjicu! Ponekad mi se činilo da to pomaže, ali ne bih stavio ruku u vatru da je baš tako.

Znači, pet sati ujutro, uma zaokupljenog svemirskim ritmovima, teturam prema svom radnom stolu i odjednom začujem… ma, dobro, nema smisla okolišati – prdež vrijedan spomena, glasan, dug i bogat raznim prizvucima!

Ukočio sam se, ali onda brzo pojurio prema radnom stolu. Ne mogu opisati što je sve moj um izveo u tih nekoliko sekundi. Moj didžeridu je u drugoj prostoriji, a i tko bi svirao?; jesam li to možda ja upravo…?; netko je ušao u kuću!; ne, zaspao sam hodajući i sad mi se pričinjava; ili je to ipak možda G, konačno…? I tako ukrug, nekoliko desetaka puta u pet koraka.

Ne znam jesam li to učinio namjerno, ili sam preskočio nekoliko trenutaka “prolaza” kroz zavjesu uobičajene stvarnosti, ali našao sam se u svojoj radnoj stolici čvrsto zatvorenih očiju. Ispred sebe čuo sam neko blago komešanje, ali se neko vrijeme nisam usudio otvoriti oči. Sekunda. Dvije. Pet.

“Hajde, dosta je” pomislio sam. “Što jest, jest. Ili je tu ili nije.”

Bio je!

Smiješno malen, ali cijeli, G u svom punom sjaju! Tu, na zelenoj polici na kojoj se u običnoj stvarnosti nalazi njegov kip, ali sada okrenut k meni. Sjedio je, ali ne u lotosu, nego na rubu police, tako da su mu noge bezbrižno lamatale u zraku dok je, eto, čačkao surlom svoje lijevo slonovsko uho.

Namignuo mi je kad je shvatio da ga zbunjeno gledam i, ne prestajući sa štogod da je već radio svojem uhu, jednostavno rekao: “Ovo je vrijeme Šitale Devi. Koliko god zastrašujuća bila, njezin je blagoslov dobrodošao.”

Tako vam je to s G-om. Nema dobar dan, kako si, drago mi je da te vidim stari prijatelju, što si radio cijelo ovo vrijeme, izgledaš dobro, nisi se uopće promijenio i slično tome. A ne, ne! Odmah u glavu, usred sride, pravo na stvar, čak i ako tvoj sugovornik nema pojma o čemu pričaš.

Ipak, moram mu priznati da je bio prilično uviđavan. Budući da sam ja zurio u njega i čudio se, kako kažu Zagorci, “k’o picek glisti”, dao mi je malo vremena da se snađem. Prestao je čačkati uho i smiješio se.

I ja sam se valjda isto zbunjeno smiješio – ne sjećam se dobro. Neko vrijeme nisam znao što da kažem, ali nemojte misliti da je to zbog osjetilne nazočnosti minijaturnog G-a na polici ispred mene. Uopće ne. Na takve sam stvari već navikao. Ranije se pojavljivao kao oživljena slika, kao glas ili nepobitna prisutnost. Pobogu, sjedio je na mojem starom plavom kauču i vozio se kao suvozač u mojem kombiju. Mijenjao je veličinu kako mu se svidjelo, pa što bi sad bio problem smanjiti se na otprilike pola metra i sjesti na drvenu policu?

Ne, nije bila stvar u veličini, nego jednostavno u onom zbunjujućem osjećaju kad ne znaš silaziš li s uma, sanjaš li ili imaš istinsku viziju jedne drugačije stvarnosti. Ili nešto sasvim deseto.

Uglavnom, trebalo mi je nešto vremena da se snađem, a kad sam konačno shvatio da uopće ne razumijem što je htio reći svojom rečenicom, zaustio sam i pokušao oblikovati pitanje. G me zaustavio odrečnim mahanjem kažiprsta, baš kao što bi odrastao čovjek djetetu pokazao da stane s onim što radi.

“Nema potrebe”, rekao je. “Sve ću ti objasniti. “ Ali, najprije – priča.

Ah, ako ste čitali njegove priče ranije, onda znate kako to izgleda. Sve je nekako nestvarno, neobično, ali opet vas dodirne na razini koje niste svjesni. Kad je čujete, najprije vam se čini da razumijete, pa nakon nekog vremena da ništa ne razumijete, pa onda počnete propitkivati simboliku, značenja, moguću istinitost… Sve sam to prošao u drugim pričama, i prije vas ali i zajedno s vama. Ova priča u kojoj glavnu ulogu ima Šitala Devi prilično je aktualna. Ima dodirnih točaka s jednim od najkontroverznijih društvenih događaja današnjeg vremena. Unaprijed vas upozoravam da se nekima od vas neće svidjeti to što ćete pročitati. Možda ćete osjetiti potrebu za provjerom nekih od spomenutih likova i događaja. Ne krivim vas, jer upravo to sam i ja učinio budući da je G spominjao neke činjenice koje su mi izgledale previše nevjerojatne da bi bile istinite. Da vam uštedim vrijeme, svoja ću “provjeravanja” djelomice ubaciti u ovaj “izvještaj”. Međutim, naravno, slobodno provjerite sami, samo naprijed.

Prije nego što nastavim, želim još nešto razjasniti. Iako je s njom počeo, Šitala Devi nije prvenstveni razlog za G-ovo pojavljivanje nakon toliko vremena. Pitao sam ga to izravno i izravno je odgovorio. Taj dio susreta neće biti opisan u ovoj priči. Ostavit ću ga za neku drugu priliku, ali samo da ne bi bilo zabune: koliko god Šitala Devi bila dio aktualnih ciklusa i događaja, ona samo radi svoj posao. Ljudi kao ljudi, obično se bave tuđim poslovima, pa to proglašavaju svojom brigom. Trenutno su zaokupljeni nečim čime ne bi trebali biti, dok im ono bitno (opet) izmiče.

Što bilo da bilo, evo kako je izgledala priča o Šitala Devi.

ZA NASTAVAK PRIČE CIJELU KNJIGU U PDF ILI EPUB FORMATU MOŽETE PREUZETI NA OVOM LINKU.

Preporuka: pročitajte i proučite prethodni članak iz iste serije pod naslovom Kripto (r)evolucija

Sad kad vam se vrti u glavi od tehničkih podataka o blockchainu i hashgraphu, možda je vrijeme za jedan izlet u mistični svijet “intervencija s neba”, koji je za mene često stvarniji od ovog materijalnog koji dijelim s drugim ljudima.

Ako ste pogledali preporučeni video iz prošlog članka ili ste nekako drugačije usvojili informacije o blockchainu i načinu na koji se održava kriptovaluta, možda će vas zanimati neki detalji oko okruženja unutar kojeg se ona pojavila.

Kripto pokret ima svoje začetke još tamo od vremena Alana Turinga i drugih matematičara koji su se “zabavljali” prenošenjem informacija od jednog do drugog mjesta tako da nitko treći ne može do te informacije doći. Krajem osamdesetih godina pojavio se “Crypto Anarchist Manifesto”, s jasnom naznakom socioloških promjena kojima se teži. Mnogima će riječ “anarhija” teško sjesti, ali barem je jasno da se radi o potrebi za dubokim društvenim promjenama u kojima se vlastodršcima uskraćuje pravo da se miješaju u život ljudi. Kriptografi su bili aktivni, sljubljeni s potrebom da uznemire društvene autoritete, ali ništa se bitno nije događalo sve do velike ekonomske krize 2008. godine. Tada se, gotovo iz ničega, pojavio jedan kripto-rad pod nazivom “Bitcoin: A Peer-to-Peer Electronic Cash System”.

To je tehnički kripto-esej, na samo nekoliko stranica, s prijedlogom načina na koji se vrijednost može prenositi preko nepouzdanog medija (internet), na pouzdan način. Objašnjene su transakcije, vremenske oznake, “dokaz radom” i ostali detalji koji su podrazumijevali stvaranje blockchaina. I to je bilo to. Bez neke razvojne pozadine (osim želje da se nešto promijeni), pojavila se zamisao koju su mnogi prihvatili. Bitcoin je počeo s namjerom da izazove revoluciju, ali je donio nevjerojatan napredak: povjerenje u pouzdanost kanala komunikacije kojim se omogućava stvaranje financijskog sustava od korisnika do korisnika, bez potrebe za posrednikom.

Bitcoin se pojavio u trenutku velike svjetske krize, a kao rješenje ima dalekosežne posljedice po sve nas.

Ako se pitate tko je autor tog rada koji je započeo revoluciju, odgovor nećete dobiti tako lako. Ime se zna: Satoshi Nakamoto. Ako kriptovalute doista promijene svijet, to će ime biti jedno od najpoznatijih u ljudskoj povijesti; ime dostojno legende. Odlično, reći ćete, ali tko je Satoshi Nakamoto? Gdje je rođen? Je li još živ? Gdje radi? Koliko je bogat, sad, kad je cijena Bitcoina probila sve zamislive granice?

Do tih informacija nećete doći, jer podataka nema. Ne zna se pouzdano tko stoji iza tog imena, iako je bilo nekih pokušaja “prisvajanja” zasluga. Međutim, činjenica je da milijarde pohranjene u Bitcoinima u prvim “novčanicima” nisu ni dirnute. Tko god da sjedi na njima, novac ga ne zanima. Ili više nije na ovom svijetu. Teorija ima raznih, ali se na kraju sve završi zaključkom da to nije ni bitno. Ne morate znati tko je izumio električni motor da biste ga koristili, razvijali i unapređivali.

I to je točno, ali… zar ova suvremena legenda nije zapravo zapanjujuća? Uspješno sakrivanje identiteta zahtijevalo je velike pripreme, i to mnogo prije nego što je Bitcoin postao sila u svijetu. Zar nije neobično skrivati zasluge i ne koristiti stečeno bogatstvo? Naravno da je neobično. Iznimno je neobično. Satoshi Nakamoto (tko god to bio) je suvremeni mit, a u tom imenu osobno nalazim neke vrlo, vrlo provokativne znakove koje ću s vama sada podijeliti. Kad budete čitali, držite um otvorenim.

2008. godine bio sam zabavljen pisanjem knjige “Ganeš, glavom i surlom”. Bio je to drugi dio Ganešovih priča, a sve u vezi njih za mene je imalo (i ima) duboko mistično značenje. Ni sam ne znam kako sam ih pisao i odakle su dolazile, ali se već mnogo puta pokazalo kako su te priče daleko značajnije nego što se na prvi pogled čini.

Sjećam se kako sam ponekad imao “vizije” određenih dijelova knjige, a jedna od najjasnijih bila je ujedno i najmanje očekivana: vizija Ganešove kćeri! Ako ste tradicionalni i znate nešto o “panteonu” kojeg je dio Ganeš, znat ćete da nema govora o kćeri, već samo o dva sina. Ta božanska kći rođena je nedavno (što za božansko rođenje ne znači ništa, budući da vrijeme ne igra preveliku ulogu u tom smislu, ali je važno za nas ljude) i zove se… pazite sad: Santoshi!

Razlika između njenog imena (onako kako sam ga zapisao) i imena tajanstvenog osnivača Bitcoina samo je u jednom slovu. Izvucite iz toga što god želite, ali lako možete provjeriti moje napise iz 2008. – knjiga je još uvijek dostupna na hrvatskom jeziku. Ovdje je nekoliko izvadaka s mojim komentarima (koje tek sad mogu u potpunosti razumjeti):

Ganeš govori: “Kao što vidite, uz Budhi, koja vam daje pozornost, Sidhi, koja vam daje sposobnost te mene, Ganeša, koji sam tu da se pobrinem da sve ide glatko i uz odgovarajuću dozu uživanja…”

U pričama poput ove, imena su simboli. Pozornost, sposobnost i podrška osnove su stvaranja, dakle osnove ekonomije i stvaranja obilja…

“…sasvim lijepo idu božanstva s imenom Povoljan i Dobitan! Njihovo je rođenje bilo prirodno i spontano poput udaha i izdaha. Oni su dakle uz nas, cijelo vrijeme – odnosno, već mnogo tisućljeća prema vašem računanju vremena.”

Povoljan (Shubha) i Dobitan (Labha) mitska su imena Ganešovih sinova. Očito, oni su dio ljudskoga života od kad smo počeli nešto stvarati. Financijski sustav i novac pripadaju u domenu Shubhe i Labhe.

“Santoši je, s druge strane, rođena nedavno. Još je mlada, još uči, ali tu je s nama i obavlja svoju zadaću vrlo uspješno. Možda je za vas ovo prvi glas o njoj, ali uvjeren sam da će biti još toga. Naposljetku, eto, upravo od ovoga trenutka ona je ušla i u vaš život. Za sada samo kao misao, kao neodređena ideja ili samo kao informacija.”

Kao ideja, kao informacija… novac kao informacija – to je osnovna stvar iza kriptovaluta. Rođene su nedavno, ušle su u vaš život i mijenjaju ga, čak i ako vi toga niste svjesni.

Vjerojatno u ovom trenutku nemate baš nabolje mišljenje o mom zdravom razumu. Što zapravo želim reći? Da se dogodila božanska intervencija? Da iza pokretanja kriptovaluta stoji – božanstvo?

Hoće li vas iznenaditi ako kažem da iza SVEGA stoji neko “božanstvo”? Osnovni impulsi stvaranja koje ljudi “hvataju” svojim umom, zapravo su božanstva. Ne radi se o religioznom pristupu, već o nedostatku boljih pojmova. Istovremeno, to je dobar materijal za priču o simbolima koji ipak nešto znače u dubinama naše svijesti.

Evo što je Ganeš još izrekao, a ja zapisao 2008.:

“Učinio sam sve što sam mogao da Santoši na najbrži mogući način dođe do svijesti ljudi… …pokrenuo sam pravu lavinu koristeći sredstva koja ste vi sami stvorili. Tehnologija vam je ponekad mrak, moram priznati! Masovni pristup ima svoje prednosti, ali i mane; popularnost ponekad dovodi u opasnost samu Santoši, to jest njenu zadaću. Ali, neka. Ipak je više koristi nego moguće štete.”

Spominje se tehnologija, a također se kaže da je Ganeš “učinio sve što je mogao”. Spominje se čak i opasnost koju nosi masovni pristup i popularnost (a to se izvrsno može primijeniti na situaciju u kojoj je Bitcoin danas).

Da biste u potpunosti razumjeli moju poantu, bilo bi dobro shvatiti na što mislim kad napišem “božanska intervencija”. Kad je neko načelo aktivno, mnogi ljudi dolaze na iste zamisli, “hvatajući” ih svojim umom i srcem na način na koji mogu. To je “intervencija”. Istodobnost pojavljivanja istih ili sličnih zamisli.

Tko god da je izmišljao svoj pseudonim Satoshi (očigledno je da se ne radi o pravom imenu i stvarnoj osobi, ali se niti ne zna radi li se o njemu, njoj ili skupini ljudi), odabrao ga je možda nasumično, pod utjecajem “vibracije” koja je u tom trenutku bila aktivna. Možda su i same zamisli o novom financijskom sustavu došle na taj način (nema podataka o nekom razvojnom razdoblju, pokušajima i pogreškama).

Sve u svemu, slučajnost ili ne, Ganešova kći, koja bi u mojoj priči trebala donijeti više ravnopravnosti i uznemiriti postojeću hijerarhiju i svjetski sustav dajući više prava i slobode malim ljudima, odaziva se na ime Sa(n)toshi.

Kao što sam napisao, iz ovog izvucite što god želite. Imate “priču” napisanu 2008. koja je nekako došla do mene (dakle, “uhvatio” sam je baš u to vrijeme). Imate suvremenu legendu o tvorcu potencijalne promjene svijeta začete 2008., koji nosi vrlo, vrlo slično ime i kojeg nitko nikada nije vidio niti znamo tko je (a koji je, očigledno, uhvatio istu “vibraciju” kad je iza svog rada stavio takvo ime).

Slučajnost?

Ili ljudi doista ponekad sudjeluju u istim melodijama, stvarajući harmoniju i povezujući se u svijesti, prateći iste struje i tokove, a da toga zapravo ne moraju biti svjesni?

Nisam bio svjestan ove “slučajnosti”, kao ni potencijalnog značenja onoga što sam zapisao 2008. Bio sam slijep, kao i većina ljudi. Iako sam poslužio kao instrument – barem djelomično, koliko sam mogao, nisam potpuno razumio ni kako ni zašto. Sada su stvari malo jasnije, ali još su uvijek nedorečene. Međutim, kako god bilo, beskrajno su uzbudljive!

Slijedeći članak iz iste serije: Kako zakoračiti u kriptosvijet

Čintamani je drevna legenda. Hindusi vjeruju u razne inačice priče koju nam je Ganeš upravo ispričao – da ga je donio Dhanvantari, božanski liječnik, u istom trenutku kad je donio i amritu, nektar besmrtnosti. Budisti imaju svoje legende koje govore da je Čintamani pao s neba, možda u obliku meteorita, te da pripada nekom drugom planetu, a možda i nekom drugom duhovnom svijetu. Suvremeni ezoteričari su ga povezali sa Svetim gralom, a alkemičari s kamenom mudraca.

Kako god bilo da bilo, zamisao je uvijek ista: postoji nešto, neki predmet, mjesto ili samo pojam, pomoću kojeg možemo riješiti sve svoje probleme i ispuniti sve svoje želje. Ta je zamisao dovoljno jaka i privlačna da podgrijava vatru potrage već tisućljećima. Pa čak je i naš Marko Polo u Indiji tražio taj legendarni Čintamani! Kao, uostalom, i tisuće drugih pustolova.

Kad sam Ganeša, naivno kako to ponekad znam učiniti, izravno upitao da li tako nešto doista postoji, u obliku predmeta, kamena, nečeg izvanjskog… pogledao me onim svojim pogledom koji mu služi umjesto čupanja kose i iskakanja iz kože! Nije mi morao ništa reći, znao sam da ne moram više razmišljati u tom smjeru. Kao i sam Ganeš, i njegove priče su satkane od simbola i analogija. Zašto bi Čintamani odjednom bio drugačiji? No, to ne znači da je manje stvaran od bilo kojeg kamena kojeg biste mogli pokupiti uz cestu. Štoviše, njegova stvarnost je mnogo dublja i obuhvatnija od toga.

Vratit ću se nešto kasnije na simboliku Čintamanija, kao i cijele priče. Najprije bih želio istaknuti Ganešovu nepogrešivu pronicljivost što se tiče ljudskih želja. Naravno da smo površni. Naravno da zapravo nemamo pojima što želimo i zašto to želimo. Niti pak znamo kako bismo to ostvarili, a još manje kakve će biti posljedice ispunjenja naših želja za nas, za druge ljude, za cijeli svijet. Uglavnom, cijela ta trka za ispunjenjem želja je uzaludan posao.

Ganeš je vjerojatno svjestan koliko je aktualna cijela ta priča jer ju u suprotnom ne bi ni spominjao. I dan danas postoje tražitelji Čintamanija i to prerušeni u horde duhovnjaka koje u navodnom istraživanju snage svojih misli i svoga uma žedno vape za ispunjenjem svojih potreba. O tome svjedoće milijuni prodanih knjiga zbog obećanja neke “tajne” pomoću koje ćemo ispuniti sve što želimo. Govornici s motivacijskih pozornica širom svijeta uvjeravaju ljude da nema nikakvog razloga da im se ostvari što god požele. Kuća iz snova, idealan posao, uspjeh, slava, bogatstvo, novi auto, krstarenje po mediteranu, vila na moru… samo recite, pročitajte moju knjigu, prođite moj seminar, naučite moju tehniku i sve je to vaše! Ja, vjerujte mi, baš ja posjedujem Čintamani i voljan sam ga podjeliti s vama… za sitnu naknadu.

Ma, nemojte me krivo shvatiti, nema ništa loše u uspjehu, ali ako je on sam sebi svrha, zato jer ga je naše društvo postavilo na uzvišeni pijedestal, onda se nesumnjivo radi, kako bi Ganeš rekao, o demonskim poslovima. Ako vam neka knjiga ili seminar nudi tehniku pomoću koje ćete naučiti kako ostvariti svoje želje, bez obzira na to kakve su… dajte molim vas, gdje vam je pamet?!

Ako vam netko govori o vašoj osobnoj moći i o tome da zaslužujete bolje, a da vam istodobno ne ukaže na smisao i svrhu vašega postojanja, onda vam taj maže oči šarenim lažima i navodi vas na put koji vodi u veliku neravnotežu duha, tijela i duše. Na žalost, u velikoj većini suvremenih navodno duhovnih knjiga nećete pronaći ništa ni o dharmi ni o karmi. Ništa o Ganešu, a toliko toga o Čintamaniju!

Tema suvremene “duhovnosti” mi je zapravo toliko odbojna da najradije o tome ne bi ništa više ni rekao. Najgore od svega je što znam da će neki ljudi pomiješati to “duhovno” smeće, pravu suprotnost Ganešu, s Ganešom samim. Ježim se na tu pomisao, iako znam da je takva suluda zabuna neizbježna. Ipak, upravo zato moram o tome i progovoriti. Možda te riječi dođu do nekih koji bi inače pali u zamku slatkih obećanja.

Sama priča jasno govori o opasnostima u koje bi nas moglo dovesti postojanje Čintamanija. Kapila ga je samo čuvao, a eto u kakve sve nevolje je upao! Znajući da je zakon karme neumoljiv, morao se zapitati kakve posljedice ima njegovo pokazivanje Čintamanija različitim ljudima? Budući da to nije mogao znati, radije se odrekao položaja čuvara tako opasnog predmeta.

Jedna od poanti priče jest činjenica da Čintamani postoji! Naravno, pitanje kamena, dragulja ili čega već je bespredmetno. Što je zapravo čintamani?

Nastao je iz onog prvobitnog “bućkanja”, “uznemiravanja” oceana čiste svijesti. Donešen je od Dhanvantarija, liječnika nad liječnicima, zajedno s besmrtnošću. Predan je bogovima iako oni isprva nisu imali interesa za njega, pa su ga dali ljudima. Na posljetku se pokazalo da ljudi sami po sebi nisu dobri čuvari tako nečeg, pa je završio u Ganešovim rukama. U njegovoj “šestoj ruci” da budem precizan.

Možda bih do odgovora na pitanje o tome što je čintamani došao i sam, ali mi je Ganeš pomogao. “To je sposobnost”, rekao je. “Čintamani je sposobnost ispunjavanja namjere. Puka sposobnost.”

I tu se krije razlog za opasnost. Ako smo sposobni nešto učiniti, da li je to dovoljno dobar razlog da to i činimo? Naš um, kao i cijeli živčani sustav, sposoban je za mnogo veće pothvate nego što to u prosjeku pokazuje. U tom smislu, sasvim je razumljivo što su se razvile tehnike koje povećavaju te sposobnosti. Bolja organizacija misli, koncentracija i usmjerenost, programiranje reakcija, sugestije i afirmacije… čitav niz raznih metoda za povećanje sposobnosti. Kad to postignemo, što smo dobili? Imamo sposobnost za ispunjenje želja. Dobili smo Čintamani, zar ne?

Ali, jadno bi to završilo da se Ganeš nije pobrinuo da u svemiru vlada ipak nekakav red. Smisleni red, naglasio bih. Bez njega, svatko bi mogao doseći sposobnost ispunjenja želja i to bez obzira na razloge ili njihov sadržaj. Nastala bi situacija s kojom se suočio Kapila: čija želja će se ispuniti kad se susretnu dva kralja s istim ambicijama prema tuđem posjedu?

Da se to ne bi dogodilo, čintamani kao sposobnost mora biti pod nadzorom nekog tko razumije ono što je prethodilo i ono što slijedi. Da biste upotrijebili sposobnost dharmički, dakle u širem smislu te riječi – ispravno, morate imati znanje o karmi, to jest uvid u karmu. Imate li vi to? Znate li vi koje su posljedice vaših želja?

Ne, ne znate. Niti ne možete znati. I upravo zbog toga je potraga za čintamanijem suluda potraga – demonski posao koji poduzima bezobzirna osoba. Srećom, to je istodobno i nemoguća potraga i to od trenutka kad je Ganeš preuzeo brigu za Čintamani.

Jednostavno rečeno, sposobnost ispunjavanja svih želja nalazi se u rukama razumjevanja karme. Ne možete doći do nje, a da niste svladali tu osnovnu životnu mudrost.

Upravo zbog toga površne knjige koje prodaju “tajne” ne mogu biti djelotvorne. Prije ili kasnije svatko će uvidjeti da, ili u obećanome ne uspjeva, ili naizgled uspjeva, ali ga uspjeh ne čini sretnim. Na posljetku će ili odustati, ili postati hladna i proračunata osoba koja ne brine ni za koga drugog osim za sebe. Demon, drugim riječima.

Bila bi to sumorna perspektiva da nema Ganeša koji čuva Čintamani na sigurnom mjestu. Njegova “šesta ruka” predstavlja određeno stanje svijesti – ono u kojem izravno uočavamo zakone prirode i stoga smo svjesni svih njihovih posljedica. Tek je u tom stanju svijesti, koje se, naravno, zove šestim stanjem svijesti, dostupna čintamani sposobnost. Prije toga, Ganeš vam neće pokazati ni svoj mali prst, a kamoli svoju šestu ruku!

Zato, okanite se ispunjavanja želja. To je sasvim pogrešan motiv za bilo kakvu aktivnost, a kamoli onu koja se naziva duhovnom. Najprije morate svladati početne korake, razumjeti Ganeša, naučiti dosta toga o stanjima svijesti, iskusiti ih… Negdje pri kraju tog puta, čintamani će vam biti ponuđen kao na dlanu. A vi ćete biti spremni prihvatiti ga. Sve drugo osim toga ne da nije prečica, već je put koji završava u provaliji.

Uzgred, ima još jedna zanimljivost koja je za sada prilično nevjerojatna. Nemam još sve informacije o tome, ali mislim da je vrijedno spomenuti taj tijek misli. Jednom drugom prigodom Ganeš mi je spomenuo kako je amrita ili soma, napitak besmrtnosti koji daje savršeno zdravlje i, očigledno, produžava život na neograničeno vrijeme, zapravo proizvod ljudskog duh/tijelo sustava. Bilo je govora o nekoj žlijezdi, možda pinaalnoj, koja počinje lučiti određeni hormon ili “koktel” hormona. Izgleda da su upravo oni odgovorni za moguću vječnu mladost svakog onog tko uspije potaknuti tu žlijezdu na taj oblik rada.

Sada, u kontekstu čintamanija, Ganeš je spomenuo nešto, ali vrlo kratko i nejasno, o mogućnosti da se radi o određenom dijelu mozga. Rekao je: “Čintamani izraste u tebi. Omotan je i skriven. Kad prođeš mene, na raspolaganju ti je.”

Ne znam točno što to znači jer nije više želio o tome govoriti. Ali, tko zna, možda jednom dođemo i do tih informacija. Možda je “dragulj” Čintamani neka vrst izrasline ili nadogradnje moždanoga tkiva? A možda je i sam Ganeš nešto takvo – “omotač koji skriva čintamani”?

Ako je tako, ne bih se začudio. Cijelo vrijeme vam govorim kako je Ganeš načelo, prirodni zakon, te da se kao takav nalazi posvuda. Ljudska svijest mora u sebi sadržavati ekvivalente Ganešovog postojanja. Zašto onda to ne bi bio slučaj i s ljudskim živčanim sustavom?

Kako bilo da bilo, to ne mijenja osnovne poruke ove priče o željama i njihovom ispunjavanju. Kao i Ganeš, želio bih tu temu završiti onom mudrom djevojčicom iz njegova prvog posjeta ljudima.

Što kažete? Zar njena želja nije bila doista dobra? Ona ničim nije ograničavala život niti ga sputavala. Ostavila je otvorena vrata za radosti i tugu, uspjehe i neuspjehe, dobitke i gubitke. Ta je želja poštivala život, otvarala mu se i zvala ga k sebi. Nigdje nije bio iscrtan put posut ružama ni beskrajna lakoća i udobnost koju bi možda mnogi od nas poželjeli. Ne, ta je želja bila stvarna, istinska i puna. S osamdeset godina, mudra je djevojka, tada već starica, vjerojatno pogledala unatrag i vidjela mnoge teškoće. Vidjela je svoje težnje i nade, neke ispunjene, a neke ne. Vjerojatno se sjećala izgubljenih ljubavi, uzbuđenja i razočaranja, kao i svađa s muškarcem koji je na kraju ostao uz nju. Niti djeca ju nisu štedjela; sigurno se dobro sjećala svih muka i briga koje su joj zadali. Sjećala se i bolesti, problema, dugova, raznih gubitaka i smrti dragih ljudi.

Svega toga se sjećala, a ipak je u njenom oku bila iskra blaženstva i ljubavi. Izabrala je život, u njegovoj punini, a ne isprazno ispunjenje želja.

Iako to ne mogu nikako znati, kladim se u što god hoćete, da se onog proljetnog dana kad je gotovo navršavala stotu, uživajući u zrakama sunca i čavrljanju ljudi oko sebe, neposredno prije nego što je slatko i u miru umrla u društvu svojih najdražih, prisjetila dvojice siromašnih plesača koje je nahranila i napojila prije toliko godina. Siguran sam da su joj navratili u misli tada, trenutak prije nego što je otišla u svjetlost. Ona im se vjerojatno nasmiješila, sretna što vidi svoja dva davno zaboravljena prijatelja, i s posljednjim dahom nježno izustila jednu jedinu riječ: “Hvala.”

Ha! Sjetio sam se još nečeg važnog što vam želim ispričati. Radi se legendarnom dragom kamenu koji ispunjava sve želje. Zovu ga Čintamani. Još dan danas ga mnogo ljudi traži, čak iako nisu uopće čuli za njega!

Nitko ga nije pronašao – ili ako jest to ne oglašava na sva zvona – ali, uvjeravam vas Ćintamani postoji, stvaran je baš poput mene ili vas i nalazi se…

Ali, ne, neću vam još reći gdje se nalazi. Najprije ću vas podsjetiti kako je Čintamani došao na ovaj svijet. Vjerojatno ste o tome već nešto čuli. Sjećate se onog famoznog bućkanja prvobitnog oceana mlijeka kojeg su se prihvatili demoni i bogovi ne bi li iz njega dobili amritu, napitak besmrtnosti? Naravno da se sjećate – već sam vam mnogo puta pričao o tome!*

(*Priča o amriti, nagasu Vasukiju, prevari bogova i dobivanju amrite nalazi se u knjizi “Maitreya”. U knjizi “Slomljena kljova” tu istu legendu spominje nekoliko priča, primjerice “Bog plavoga grla” koja govori o tome kako je Šiva progutao otrov koji je nastao u tom procesu. Isti se događaj spominje u priči “Ako želiš pobjeći iz raja, stani rišiju na palac”, u svezi nastanka gandharva, nebeskih stvorenja posvećenih umjetnosti, posebice glazbi, te boginje obilja Lakšmi.)

Vjerujem da vam je već objašnjena važnost činjenice spajanja božanskog i demonskog da bi se stvorio svijet. Mnogo toga je nastalo iz zajedničkog pothvata bogova i demona. Apsare, gandharve, razne boginje i bogovi, kao i druga čuda, darovi ali i… moguća prokletstva.

Jedno takvo došlo je i sa samim Dhanvantarijem, božanskim liječnikom. On je doista sa sobom donio amritu noseći je u svom kamandalu. Već ste čuli što se s njom dogodilo i kako su ju bogovi, kršeći dogovor s demonima, zapravo zadržali za sebe. Međutim, Dhanvantari je sa sobom donio još nešto: čudesni kamen čiji je bljesak bio toliko jak da ga je morao držati skrivenog u stisnutoj šaci. Čintamani, dragulj s nebesa, usprkos svojoj moći i vrijednosti, ubrzo je stvorio mnoge nevolje.

A kako i ne bi! Ispunjenje želja je opasna stvar. No, može to biti i dobro, naravno, ali kad malo razmislite, da li bi stvarno bilo u redu da se ispune sve želje? Bilo kakve želje? Bilo kojih ljudi?

A Čintamani, ako ga posjedujete, čini upravo to – ispunjava sve što poželite. Štoviše, čak i ako ga samo vidite – ako vam ga, primjerice, vlasnik pokaže – Čintamani će vam ispuniti sve želje koje ste u stanju pomisliti dok vas obasjava njegov sjaj. I još više od toga, ako ga samo prizovete u sjećanje, ako bude živ i budan u vašoj svijesti, dogodit će se to isto – sve vaše želje će biti ispunjenje!

Nije stoga čudno što su se svi mudri bogovi poprilično zabrinuli kad su vidjeli što je Dhanvantari donio sa sobom. “To ne smije doći u pogrešne ruke”, izjavio je Šiva, još uvijek se oporavljajući od otrova kojeg je popio u nastojanju da spasi svijet od propasti*. Drugi su se bogovi složili, ali im je pozornost bila usmjerana na amritu koju su smatrali mnogo vrednijom. Odluka je zbog toga donešena na brzinu, bez mnogo promišljanja. Brahma je predložio mudraca Kapilu, jednog od prvobitnih rišija, kao najboljeg čuvara dragocjenog ali potencijalno opasnog Čintamanija.

(* Demon Vasuki, koji je bio u obliku ogromne zmije, nagasa, poslužio je kao poluga za bućkanje oceana. Zbog vrtnje mu je pozlilo i počeo je povraćati. Da je bilo što od njegove bljuvotine dotaklo zemlju, ocean ili neko stvorenje, otrov bi to nepovratno uništio. Šiva je progutao sav otrov, spasio sve druge, ali je ipak zaradio vječno plavo grlo kao posljedicu neutraliziranja Vasukijevog otrova.)

Naravno, to je bio riskantan potez, budući da je Kapila ipak pripadao ljudima i kao takav je bio podložan njihovim slabostima. Iako dugovječan i sposoban produžiti svoj život na mnoga stoljeća, Kapila je u konačnici ipak bio smrtan i prije ili kasnije će napustiti zemaljsko tijelo. Bogovi tada o tome nisu razmišljali. Problem su rješili privremeno.

Sva sreća da zbog te žurbe nije došlo do mnogo većih nevolja. Kapila je, naravno, imao problema zbog posjedovanja Čintamanija. Ali, prije nego što su ti problemi mogli eskalirati u nešto mnogo veće, pojavio sam se ja, Ganeš, i preuzeo teret iz ruku jadnog rišija. Da, da, tako je, Čintamani je sada kod mene! Nosim ga u svojoj šestoj ruci i vrlo rijetko ga pokazujem. Činim to samo pred onima čije su želje u skladu s njihovom dharmom, a po mogućnosti i u skladu s evolucijom svemira.

Nadam se da se ne pitate od kuda meni pravo da prosuđujem o nečijim željama? Jer, ako ste se to zapitali, onda ste zaboravili s kim imate posla! To sam ja, Ganeš, glavom i surlom! Moć kao što je Čintamanijeva po prirodi stvari mora biti pod nadzorom karme. A tko nadzire karmu? Tko je odgovoran za red u svemiru? Ganeš, naravno! Prema tome, nemojte se buniti – Čintamani ostaje u mojem posjedu, a vidjeti ga možete samo ako budete dovoljno bliski sa mnom da vam pokažem otvoreni dlan svoje šeste ruke.

Međutim, tada, na samom početku, Kapila se morao boriti s mnogobrojnim tražiteljima sreće koji su željeli vidjeti Čintamani. Iako su bogovi samu činjenicu njegovog postojanja pokušali održati u tajnosti, to im nije uspjelo. I među njima ima velikih brbljavaca, a svemirski trač je uobičajena i svakodnevna pojava. Kod nas vam je tako – svi izgleda znaju sve i teško je sakriti nešto od očiju božanske javnosti. Uglavnom ni ne treba, ali ponekad, kao u ovom slučaju, bilo bi bolje zadržati neke stvari za sebe.

Nakon što se pročulo da Kapila ima dragulj koji ispunjava želje, njegov je dom bio pod opsadom. Osim raznih molitelja, bolesnih i napaćenih, tu su bili i ratnici, prinčevi i kraljevi čije su želje bile malo zahtjevnije. Nije to ništa za Čintamani – on može ispuniti bilo koju želju, ma kako velika ona bila, ali je problem nastao kad su želje jednoga kralja za osvajanjem teritorija svoga susjeda bile suprotne željama upravo tog istog susjeda koji je žudio za njegovim zemljama!

Nije prošlo ni nekoliko tjedana a Kapila je uvidio da je posjedovanje Čintamanija prevelika odgovornost za njega. Isprva je pokušao pomoći onima za koje je smatrao da im je pomoć potrebna. Ali, i tu je uvidio da su ljudske želje često kratkovidne, pa čak i zle. Dobro za jednoga značilo je loše za drugoga. A Čintamani je ispunjavao sve što ste poželjeli, ne uvažavajući smisao, moralnost, pravdu niti bilo što drugo. Ulogu procjenjitelja Kapila je preuzeo na sebe, ali je ubrzo uvidio da je to nemoguće. Kako on može znati koje će sve posljedice izazvati ispunjenje nečije želje? Jednom je ozdravio teško bolesnog čovjeka na samrti da bi nakon par dana saznao da je taj isti čovjek, sada zdrav i čio, opljačkao i poubijao cijelu jednu obitelj! Što je tu bilo dobro, a što zlo? “Možda je ta obitelj to zaslužila”, govorio je sam sebi Kapila u trenucima kad bi ga svladale sumnje. “Možda je na djelu neka dublja karma zbog koje je ubojica morao biti ozdravljen?” A zatim bi, nakon takvih misli, zatresao glavom i povikao sam na sebe: “A možda si ti, Kapila, jedan običan glupi vol i zbog tvoje pogreške sada ljudi ispaštaju! Tko si ti da znaš koju želju ispuniti a koju ne! Budalo jedna!”

Usprkos tim riječima, ili možda baš zahvaljujući njima, mislim da Kapilu možemo smatrati iznimno mudrim čovjekom. Vratio se Brahmi i ostalim bogovima te im ponudio natrag Čintamani. “Ne mogu ja to”, rekao im je. “Neka ga čuva netko drugi.”

Nakon kratkog vijećanja s bogovima, Brahma je rekao Kapili: “Možda ti nismo dovoljno točno objasnili tvoju zadaću. Ne moraš koristiti Čintamani – samo ga čuvaj.”

“A možda smo i mi sami bili malo nesmotreni”, nadovezao se Šiva, “i izložili te prevelikoj odgovornosti. Neka Čintamani ostane s tobom, ali ti ćeš živjeti negdje gdje te ljudi neće moći pronaći.”

I tako se Kapila smjestio na obronke Kailase, zapravo prilično visoko, tako da nitko nije mogao doći do njega slučajno. Na taj način je bio siguran od ljudske i demonske pohlepe – jer njima je Kailasa skrivena. Ali, zaboravili su da Čintamani ima vrlo privlačnu moć čak i za one koji na Kailasi žive!

Gana, moćni polubog, pripadnik nebeske vojske i čuvar prilaza na Kailasu, načuo je nešto o dragulju koji ispunjava želje. Zbog svoje snalažljivosti, a i zbog dužnosti koju je obavljao, nije mu bio problem pronaći visoravan i udobnu pećinu u kojoj je živio Kapila. Ipak, Gana nije bio glup – znao je da će nastradati ako otme Čintamani od Kapile. Doduše razmišljao je o tome da li bi moć tajanstvenog kamena mogla biti veća i od moći samoga Šive i drugih bogova? Da li bi, primjerice, on Gana, mogao poželjeti da mu oni ne mogu ništa? Ili, da mu budu podređeni?

Budući da nije znao dovoljno o Čintamaniju, nije bio u to siguran. Krenuo je okolnim putem, lukavo se zblizivši s Kapilom, donoseći mu potrepštine, pričajući s njim uz vatru. Malo po malo, postao je Kapilin stalni gost, pa njegova želja da samo na trenutak vidi kako izgleda Čintamani nije izgledala neobičnom. Kapila nije ništa posumnjao. Osjećao se sigurnim, tako visoko na Kailasi, u društvu Šivinog vojnika.

Pokazao mu je Čintamani samo na nekoliko sekundi. Međutim, to je bilo dovoljno da Gana provede svoj plan. Dok ga je obasjavala prelijevajuća svjetlost dragocijenog Čintamanija, Gana je poželio da se u njegovoj kući, u dobro skrivenoj drvenoj kutiji u njegovom podrumu, stvori isto takav dragi kamen – drugi Čintamani koji će imati jednake moći kao i prvi!

Ako to uspije, mislio je Gana, nitko neće ni znati da ga imam, a ja ću polako ispunjavati sve svoje želje!

I uspjelo je! Kad se u žurbi vratio kući, Gana je uzbuđeno krenuo prema kutiji, otvorio ju i… u njoj je sjajila preslika Čintamanija, dragog kamena koji ispunjava sve želje.

Od tog trenutka na dalje, Gana je počeo napredovati u svakom smislu. Dobio je zapovjedništvo nad većim brojem nebeskih vojnika. Bilo je dovojno samo poželjeti i njegovi bi ga nadređeni poslali upravo tamo gdje je prethodno otišla njegova misao. Imao je posao iz snova, a za njega je bio nagrađen poštovanjem i obiljem. Osim što je zamijenio svoje skromno boravište za mnogo bolju građevinu, luksuzniju i veću, na planinskom vrhuncu s kojeg je pogled pucao sve do mora, Gana je svoje želje usmjeravao na uživanja svake vrste, od ljupkih apsara, predanih žena, zdravlja i mnogobrojnih slugu, pa do posjetitelja iz drugih loka te ugleda i slave koja je polako počela nadilaziti položaj zapovjednika vojne postrojbe i počela konkurirati slavi nekog poznatijeg božanstva.

Međutim, nikome to nije padalo u oči niti je to ikoga smetalo jer je tako Gana želio. A budući da je posjedovao Čintamani, njegove su se želje ispunjavale bez iznimke.

Mislim da bi Gana ubrzo posegnuo za nečim mnogo većim od svega što je stekao ponoću Čintamanija, ali jednostavno, nije imao sreće! Ili, možda je ispravnije reći da mu to nije bilo suđeno jer, upravo tada, u to vrijeme, sam se pojavio i ja, Ganeš.

Kao što znate, izravan povod za moj nastanak bio je Somnath i obećanje koje je moj otac Šiva dao svima koji će tamo otići. Zbog toga je nastao nered u svemiru, zakon karme je bio poljuljan i bio je potreban netko tko će ga čuvati. Zlouporeba Čintamanija nije bila u prvom planu, ali također je spadala u taj isti koš. Kad god netko zanemari zakon karme, nema sumnje da će privući moju pozornost.

Tako se dogodilo da sam gotovo odmah namirisao znatan poremećaj u karmičkim odnosima u neposrednoj blizini mojega doma, na samoj Kailasi. Nije mi bio potrebno mnogo da utvrdim tko to narušava ravnotežu. Posjetio sam Kapilu i provjerio gdje je Čintamani. Malo me zbunilo kad sam vidio da ga Kapila i dalje budno čuva, ali ne može jedan Gana biti lukaviji od mene. Nakon kraćeg razmišljanja shvatio sam što se dogodilo i na koji način Gana ispunjava svoje želje. Odlučio sam mu doskočiti jednako lukavo. Najprije sam objasnio Šivi i ostalima što se događa i kako mislim srediti tu situaciju. Zatim sam oslobodio Kapilu dužnosti (uh, kako je bio sretan, doista – kao malo dijete!) i rekao mu da može kući među ljude, ili kuda god želi. Odlučio je ostati, jer mu je, po vlastitim riječima, na Kailasi bilo izvrsno, a sad više ne mora čuvati Čintamani, pa će malo putovati po nebeskim lokama. “Sretno ti bilo, mudrače”, rakao sam mu, a zatim uzeo od njega dragulj koji ispunjava želje, čvrsto ga obuhvatio svojom šestom rukom i poželio da njegova preslika, ona koju je imao Gana, istoga časa nestane.

Tako se i dogodilo, a meni je preostalo samo da se udobno smjestim i čekam kad će se pojaviti Gana. Došao je vrlo brzo, čim je vidio da je njegov Čintamani nestao. Baš me zanimnalo što će učiniti kad me ugleda? Pitao sam se koliko duboko je zloćudni utjecaj Čintamanija ušao u njega? Jer, Gana se, iako polubog, očigledno bavio demonskim poslovima. Ispunjavao je svoje želje ni zbog čega drugoga osim zbog njih samih. Iako je za sada i dalje obavljao svoju dužnost, pitanje je koliko bi to još trajalo. Tko će se zaprvao pojaviti preda mnom, božanski vojnik Gana ili demon istoga imena?

Došli su obojica. Vidio sam to u njegovim očima kad me primijetio kako sjedim ispred pećine. Bilo mu je jasno što se dogodilo, čak i bez bilo kakvih objašnjenja. Njegova igra je bila otkrivena.

Jedan dio njega, onaj demonski, poludio je od bijesa. Potreba za Čintamanijem, kamenom koji ispunjava sve želje, bila je velika i demon je bio spreman ubiti ili biti ubijen da bi ju zadovoljio. Gana je posegnuo za svojim oružjem.

Srećom, tu je bio i onaj drugi, božanski Gana, koji je cijelo vrijeme u sebi znao da nešto nije u redu s onim što čini. Možda je čak i očekivao da bude uhvaćen. Na posljetku, mogao je zloupotrijebiti Čintamani na gori način. Mogao je dobro uzdrmati nebo i zemlju i to odmah, čim se domogao Čintamanija. Možda je to bio oprez lukavca, ali vjerovao sam da u tome vidim i znak mudrosti, znak božanskosti.

I tako sam sada promatrao nevidljivu borbu između demonskog i nebeskog. Ruka Gane još je počivala na njegovom maču, za kojeg sam znao da je ubojit. Čak bih i ja, Ganeš,. posebice tada, kad sam još bio mlad, imao teškoća pobjediti takvoga ratnika. Za svaki slučaj, u blizini je bio Skanda, koji bi se umiješao da je bilo potrebe za tim.

Srećom, u toj unutarnjoj bitci pobijedio je onaj mudri, predani dio Gane. Plamen u njegovim očima se postupno gasio. Vidio sam kako ga zamjenjuje shvaćanje, zatim kajenje i na kraju pomirenost sa sudbinom. Gana je pustio svoj mač i pao ničice ispred mene. Nije mi morao ništa reći, sve mi je bilo jasno i zbog toga mi je na licu bio blaženi osmjeh. Bilo mi je iznimno drago zbog njega i doista bih jako žalio da se situacija morala razriješiti drugačije.

“Ustani Gana”, rekao sam mu nakon nekog vremena. “Znaš u čemu si pogriješio, zar ne?”

“U tvojoj sam milosti, mudri Ganešu”, odgovorio je tiho. “Nema opravdanja. Čini sam mnom ono što moraš.”

“Ali, ne moram ništa”, veselo sam odgovorio. “Sve je u redu, Gana. Poduka je prihvaćena, a meni je to dovoljno. Idi i vrati se natrag svojoj dharmi.”

Nekoliko trenutaka me zbunjeno gledao, a onda je izgleda shvatio što mu govorim. Poklonio se još jednom, a zatim se okrenuo i otišao.

Čuo sam da se ubrzo vratio svojem starom boravištu, da se riješio suvišnih stvari te da uživa u svom životu kao nikada prije. A vojska moga oca Šive nikad neće imati hrabrijeg, poštenijeg i predanijeg pripadnika od Gane – nebeskog čuvara koji je okusio slast ispunjavanja svih želja, ali se na vrijeme opametio. Uz malu ganešovsku pomoć, naravno!

Ipak, ne završavaju sve priče ovako dobro. Čak i bez Čintamanija, koji je sada siguran u mojoj ruci i kojeg vide rijetki – samo oni koji to stvarno zaslužuju – ljudi i dalje traže bezuvjetno ispunjavanje svojih želja. Kamen mudraca, dobre vile, zlatne ribice… ili bogovi s neba – sve im to služi da bi zadovoljili sebe. Milijarde i milijarde molitvi dnevno… nebeski poštanski sandučić je pretrpan zahtjevima za ispunjenje želja. Mislim da vi imate jednu dobru riječ za to – spam, zar ne?

A čak i kad bi netko svim ti moliteljima odgovorio, kad bi si uzeo vremena ispuniti im želje, što bi zapravo mogao učliniti? Većina želja koje ljudi imaju su besmislene i uglavnom površne. Sasvim su krive, zapravo! Ne dao bog da osim ovog mog postoji i neki drugi Čintamani koji bi sve to ispunio…

A kad bi i bilo prigode za tako nešto, kad biste od nekog boga ili božanstva mogli zatražiti ispunjenje želja, što biste zapravo zatražili? U nekom svemiru, sad se više ne sjećam točno kojem, postoji dobra poslovica koja kaže ovako: “Kad imaš priliku nešto zatražiti od boga, zatraži ono što će trajati kroz tri pokoljenja.”

Dobar savjet, velim vam! Jednom sam bio u prilici vidjeti kako izgleda takva mudra želja. Bilo je to kad me moj otac Šiva poveo među ljude, tek toliko da mi pokaže kako to izgleda. Želio je da vidim njihove dobre i loše strane, pa smo se neko vrijeme smucali među njima kao putujući pjevači i plesači.

Budući da smo imali ljudsko tijelo, bili smo podložni i ljudskim patnjama. Jednom su nas napali razbojnici, uzeli nam sve što imamo i dobro nas izmlatili. Nisam tada shvaćao zašto Šiva ne učini nešto i zašto ja nisam smio pokazati svoju surlu i dobro oplesti kojeg od njih po leđima!? Ali, ništa od toga, Šiva je bio jasan – morali smo to pretprjeti. Vjerojatno zbog onog što se dogodilo kasnije. Onako izubijane pronašla nas je jedna djevojka, možda sedamanaest ili osamnaest godina. Bez razmišljanja i bez pitanja previla je naše rane, nahranila nas i napojila te nas odvela pod krov, svojim roditeljima. Uvečer, kad smo se najeli i s tom dobrom obitelji sjedili kraj vatre, Šiva ju je pitao, onako usput: “Kad bih mogla poželjeti nešto, bilo što, i kad bi znala da ti bog to može ispuniti, što bi to bilo?”

Znao sam da je ovo presudan trenutak u životu te djevojke. Jer, znala ona to ili ne, ono što sada izrekne, ispunit će joj se u potpunosti. A djevojka se nasmijala i pogledala svoju majku. “Znam što bih poželjela”, rekla je radosno. “Majka me tome podučila još odavno. Iako ne vjerujem u tako nešto, majka mi je uvijek govorila da nikad ne smiješ isključiti mogućnost za čudo.”

I kako je bila u pravu, pomislio sam!

Šiva je s odobravanjem kimnuo glavom. “I, što ti je majka rekla? Što bi poželjela?”

“Ovako. Za osamdeset godina želim sjediti u vrtu svoje kuće, kraj mene neka budu ljudi koje volim, moj suprug, moji odrasli sinovi i kćeri te unučad koja se igra u vrtu.”

Šiva se nasmiješio dok sam ja s odobravanjem kimao glavom. Tog sam dana doživio ljudsku zloću, ljudsku dobrotu i ljudsku mudrost.

A želja je bila mudra, nema što. Naizgled je skromna, ali razmislite malo: djevojka je poželjela zdravlje, obilje i sreću… i to kroz tri pokoljenja…Svaka čast!

Moram li vam reći što je bilo s tom djevojkom za osamdeset godina? Mislim da znate, zar ne?

***
Slijedeće poglavlje iz iste knjige, svojevrsni komentar ove priče, možete pročitati pod naslovom “Opasni predmet želja”.

Moj blagoslov znači da ćeš uživati u materijalnom obilju i da ćeš sve čega se prihvatiš mnogostruko oplemeniti; da će tvoje oči uvijek vidjeti samo lijepe stvari, a uši čuti samo dobro; da će tvoje ruke stvarati i širiti sklad i što je najvažnije, da ćeš spoznati najdublju tajnu ljubavi i sreće.– Čarobnica

Iz uvoda knjige:

“Na posljetku, moram barem u nekoliko rečenica objasniti okvir priče koja je pred vama. Radnja se događa u dalekoj prošlosti, negdje oko 2000 godine prije Krista. Mjesto događaja je naselje pored legendarne rijeke Sarasvati, nekih dvije stotine godina prije nego će ona presušiti. Glavni junak je mladić Maitreya, Parasharin učenik, u dobi od 19 godina. Ili, možda je ispravnije reći da je to tajanstvena osoba koju svi zovu Čarobnica. Ostalo ćete pročitati sami.

Očigledno je da ćete se u priči susresti s mnogim neobičnim mjestima, pojavama i nazivima. Pokušao sam je ispričati na najjednostavniji mogući način, tako da vas ne opterećujem nepotrebnim egzotičnim detaljima. Na neki način ova je priča dodatak knjizi Maitreya, baš kao što je to priča ispričana u Veličanstvenom Saturnu, s tom razlikom da je tada Maitreya imao nježnih osam godina, a ovdje je nešto stariji. Njegov život je, iako kratak, obilovao mnogim neobičnim događajima. Budući da ga je njegov učitelj Parashara pripremao za neobičnu sudbinu, takvi su događaji bili neophodni.

I ovdje moram napomenuti kako sam za sudbinu Maitreye, koliko god to neobično zvučilo, saznao iz prve ruke, na osnovi vlastitog iskustva. Naime, u nizu uglavnom subjektivnih događaja, u mojem su se sjećanju počela pojavljivati iskustva koja nisu pripadala vremenu i prostoru u kojem živim. Isprva sam ih prihvatio sumnjičavo, ali sam se kasnije prepustio iskustvu želeći vidjeti kuda će me dovesti. Na osnovi tih prisjećanja najprije je nastala knjiga Maitreya. Nakon nje se, kao u bljeskovima javljaju slike i događaji koji su uglavnom nepovezani. Kad ih se nakupi dovoljno, počinje se stvarati određena slika, odnosno moje “sjećanje” poprima neki smisleni oblik. Tako je bilo i s ovom pričom.

Svjestan sam da mi nedostaju riječi kojima bi prosječnom čovjeku današnjice objasnio podrijetlo ove priče. Također, s druge strane takvom zamišljenom prosječnom čovjeku nedostaju pojmovni obrasci (Tko se još “sjeća” vremena od prije četiri tisuće godina!?) unutar kojih bi mogli razumjeti iskustvo o kojem pišem. Ipak, priča će biti razumljiva sama po sebi i, nadam se, ostvariti željeni učinak čak i ako se ne prihvati pozadina na kojoj je nastala.

Mnogo toga u ovoj priči povezano je s mojim životom. Pitanja poput onih o smislu ljubavi, odnosa, želja i uživanja u životu pripadaju i meni, a ne samo Maitreyi. Iako se svim srcem i dušom predajem širenju duhovnih znanja, daleko od toga da se uklapam u pretpostavljenu sliku “duhovne osobe”. To je zbog toga što današnji svijet malo poznaje duhovnost “venerijanskog” tipa. I meni samom je, iako sam blisko povezan sa Šukrom, bilo potrebno dosta vremena da shvatim tajne koje ona nosi u sebi. Ni pomisliti ne smijem da sam ih otkrio sve. Ipak, danas znam mnogo toga i možda tek sada razumijem zašto je i kako moj život povezan s životom Maitreye. Njegova pitanja, dileme i sumnje, pripadaju i meni. Također, mislim da pripadaju mnogim ljudima. Nadam se da će ova priča pružiti odgovore na ta pitanja i potaknuti dublje razumijevanje života.”