Potaknut pitanjem odnosa Saturnovih pouka (Veličanstveni Saturn), trenutne situacije u svijetu, pandemije, zbunjenosti, (dez)informacija i teorija zavjere, napisao sam članak “Jedan ili dva?”.
U njemu objašnjavam zašto je filozofsko-svjetonazorski svemir u kojem je izrastao Saturn potpuno različit od dualističkog inzistiranja na sukobu dobra i zla, te kao takav stoji u snažnoj opreci sa psihološko-spoznajnim temeljima teorija zavjere u kojima uvijek postoji vanjski neprijatelj (neodređeni i tajanstveni “oni”).
Naravno, članak je potaknuo dodatna pitanja, posebice na FB grupi “Veličanstveni Saturn”, pa ovdje donosim neka od razmišljanja nastalih na osnovi njih.
Pitanje: “Ali ipak se i ovdje očekuje da se bira dobro. Da se odustane od ovisnosti i mesa, samo primjer. I najavljuje moguć rascjep svijeta na više razina. Ili pak uništenje s razlogom, jer je svijet otišao u lošem pravcu. Samo razmišljam…”
Saturn definitivno ne očekuje od ljudi da uopće posjeduju koncept dobrog ili lošeg – cijela priča “Veličanstveni Saturn” nastala je zato što je Vikarama napravio tu grešku.
Što se tiče mojih savjeta (a ponekad i zahtjeva, ako se radi o naprednim tečajevima kojima je cilj razvoj viših stanja svijesti), oni nisu postavljeni zato što je to “dobro”. Radi se o vještinama. Recimo da vas želim podučiti jedrenju na dasci. Znate li koje je prvo pitanje koje bih vam postavio? Evo ga: “Znate li plivati?” Ako ne znate plivati, nemate što raditi na tečaju jedrenja na dasci.
Jesam li time tražio da odaberete nešto što je “dobro” naspram nečega što nije? Tko može reći je li za vas dobro da plivate ili da uopće jedrite? Drugim riječima, u zahtjevu za plivanjem prije jedrenja nema koncepta dobrog i lošeg, pa tako ni svjetonazorskog dualizma. Jedna vještina (plivanje) preduvjet je za drugu (jedrenje). I to je sve. Znači, zapamtite: ako ikada igdje od vas zatražim da promijenite neke svoje navike, to neće biti zato što je to “dobro za vas”, već zato što je to preduvjet za iskustva koja želite imati. Jesu li ona “dobra” za vas, nije na meni da sudim. Mogu vam ih opisati, objasniti i pokazati kako da do njih dođete, ali dobro ili loše tu nema što raditi.
Mala digresija u svijet viveke. U knjizi “Viveka – glas unutarnjeg učitelja” ističem ulogu jezika (lingvistike) u stvaranju mentalnih obrazaca potrebnih za sporazumijevanje, ali istodobno i odgovornih za spoznajnu maglu u kojoj živi većina ljudi.
Kad bih vas doista učio jedrenju na dasci, u nekom bih trenutku mogao reagirati na zatvaranje jedra izjavom “Dobro je. Dobro si to napravio.” Za svakodnevnu komunikaciju sasvim u redu, ali viveka neprecizno. Trebao bih reći “Ispravno. Ispravno si to napravio.” Ili možda: “Tako je. Točno si to napravio.”
Nadam se da uočavate razliku. U ovom slučaju “dobro” i “ispravno”, pa i “točno” su istoznačnice. Međutim, pojam “dobro” se upotrebljava u mnogo apstraktnijim dimenzijama postojanja. Na određenom se mjestu “dobro” i “ispravno”, odnosno “točno”, razdvajaju. Mogli bismo reći da radimo u službi dobra, ali malo teže da radimo u službi ispravnog ili točnog. I onaj “loš” mora raditi ispravno, da bi postigao neki cilj. Jer ako ne radi, brzo će nestati zato što će biti neuspješan.
Znači, ispravno i točno rezultira u uspjehu (s kakvim god namjerama). Dobro je sasvim druga priča.
Slično tome, mogao bih reći kako su iskustva viših stanja svijesti dobra za vas (naposljetku, radi se o vašim sposobnostima), ali zapravo se radi o lingvističkoj zamci. Je li dobro za rijeku da teče prema moru? Pa, rijeka će teći tamo jer tako određuju prirodni zakoni. Ako napravimo prepreku ispred rijeke ili se prirodni zakoni promijene (tektonski poremećaji, recimo), rijeka će nestati i pretvoriti se u nešto drugo. Jednako tako, ljudi će razvijati svoje sposobnosti i težiti višim stanjima svijesti, osim ako ne naiđu na neke prepreke i prestanu biti ljudi. Dobro ili loše? Nemojte pokušavati pronaći odgovor na to pitanje.
U jednosti pojam dobrog i lošeg nestaju, ali ostaju pojmovi točnog ili ispravnog. Dualizam pretpostavlja postojanje nekog apstraktnog dobra te njegove jednako tako apstraktne suprotnosti – zla. Za jednost, takva podjela je iluzija.
Ljudi ponekad griješe i jednost doživljavaju kao “sve je dobro” stanje. Ponovno se radi o lingvističkoj zamci. Sve je tako kako je, a ‘dobro’ ili ‘loše’ samo su procjene. Međutim, to ne znači da je unutar jednosti svejedno što će se događati. Svaki postupak i dalje ima svoje posljedice. Ako želiš ostati na dasci i jedriti, postoji određeni točan i ispravan niz postupaka kojima se to postiže. Ako želiš razvijati ljudsko iskustvo, postoji točno određeni niz postupaka kojima se i to postiže.
Dualizam pretpostavlja namjeru iza svakog postupka i označava je kao dobru ili lošu. (Da, mi moramo to raditi jer Bog tako hoće. Da, mi se moramo razvijati prema kozmičkom planu zamišljenom na početku vremena. Da, mi se moramo boriti protiv Zloga jer će inače Božja kreacija biti uništena… i tome slično.)
U jednosti, namjera je izraz slobode i nema nikakve druge svrhe osim same sebe. (Baš poput jedrenja na dasci i svih drugih aktivnosti koje ljudi doista vole raditi – nemaju neku svrhu osim toga da se događaju.)
Hajde da bacimo malo svjetla i na kontroverzne knjige “Razdvajanje svjetova” i “Prije nego odemo predaleko”.
Prije svega, želim istaknuti da se ne radi o “najavljivanju” rascjepa, već o pravovremenom vapaju da se to ne dogodi. O želji za sprečavanjem veće patnje.
No, nije li taj vapaj suprotan jednosti? Nije li on prosudba u smislu “dobro je da se ne dogodi, loše je ako se dogodi?”
Imajte na umu prethodno objašnjene tanahne razlike između pojmova dobro i recimo ispravno, točno, uspješno. Znači, mogli bismo reći da je razdvajanje svjetova “loše” u odnosu na kontinuitet i povoljnost ljudskog iskustva. Zato bi ga bilo dobro spriječiti (ostati na dasci i jedriti).
Nadam se da je iz svega ovoga jasno da proces razdvajanja svjetova opisan u te dvije knjige nije rascjep na dobro i loše. Naposljetku, jednost je jednost i nikakva količina iluzornog dualizma to ne može promijeniti.
Dualizam i inzistiranje na borbi dobra i zla je poput sna. On jednom prođe i čovjek se probudi. Razdvajanje svjetova je zapravo crta koja dijeli budne od uspavanih.
Zanimljivo, teoretičari zavjera će one koji u njih ne vjeruju nazvati uspavanima, a sebe probuđenima. Ah.
Pravo buđenje nije kad samo shvatiš, nego i kad jasno vidiš da svijet nije ništa drugo osim svijesti. Uspavani ne biraju između dobrog i lošeg jer u stvarnosti toga nema, već pokušavaju izabrati između svoje percepcije dobrog i lošeg. U toj percepciji oni su uvijek na strani dobra, a netko drugi je na strani zla. Stoga ispunjavaju svijet nižim entitetima, demonima, zlim plaćenicima, prodanim dušama, planovima skrivenih kabala… Pokušavaju pronaći viši smisao, razloge za sve i svašta, čak i za ono što se događa spontano ili neuzročno.
Od davnina, san o dualnosti svijeta zbunjivao je ljude jer su pokušali odrediti u koju kategoriju spada koji čovjek. Crno-bijeli san zbunjuje i uznemirava jer negdje unutra svi znamo da je stvarnost šarena. Kreće se u valovima, čas u jednoj boji, čas u drugoj. Netko možda više voli zelenu, a netko plavu. Podjela po nekoj unutarnjoj pripadnosti moguća je samo u snu.
Ovu objavu možete pročitati i na drugim jezicima: Slovenski
Komentiraj