Znanost, umjetnost i stupnjevi iluzije

Dva kratka poglavlja iz knjige „Proboj – suprotstavite se autoritetu iluzije“, objavljena za potrebe webinara „Iluzija – WTF?“ održanog 4.10.2018.


Znanost: 98% iluzije

 

Da, teško je povjerovati da se znanstvenici ne znaju igrati u svom vlastitom pješčaniku, ali oni to doista ne znaju – i to je znanstvena činjenica.– Jed McKenna

Visok iluzorni položaj za nešto što se diči pouzdanošću i objektivnošću, zar ne? Ako razmislite o temeljnim postavkama znanosti, vidjet ćete da su one čvrste, nepokolebljive, univerzalne i… iznevjerene na prvom koraku. Znanost se ne bi trebala baviti nečim što se ne može dokazati. Nedokazive pojave spadaju u područje dogme i zahtijevaju vjeru da bi se uopće razmatralo njihovo postojanje, a kamoli proučavali zakoni koji njima navodno upravljaju.

Međutim, eto, iz nekih meni nepoznatih razloga znanost se uporno bavi proučavanjem nedokazive pojave: vanjskog, navodno „objektivnog“ svijeta. Naravno, radi se o dubokom problemu epistemologije, znanja o spoznaji i spoznajnim procesima. Problem je vrlo jednostavno opisati, ali gotovo nemoguće riješiti. Budući da sve informacije o vanjskome svijetu dobivamo preko osjetila, a zatim ih obrađujemo umom, na koji način možemo dokazati da su one stvarne i da postoje neovisno od uma, to jest svijesti?

Bilo kakav dokaz u tom smislu zahtijeva svjesni um, pa dolazi u pitanje opstojnost takva dokaza ako svjesnog uma nema. I dalje, bilo kakav dokaz opstojnosti dokaza o opstojnosti neovisnog vanjskog svijeta zahtijeva postojanje svjesnog uma. I tako unedogled.

Drugim riječima, znanost ne može objektivno dokazati da je bilo što izvan i oko nas – ono što zovemo svemirom, prirodom, svijetom – postojeće u neovisnom smislu, bez svijesti koja to promatra, obrađuje ili čak stvara.

Ali, gle čuda, umjesto da se pridržava svojih vlastitih načela od samoga početka, znanost odmahuje rukom i kaže: „Nije važno, prihvatit ćemo na povjerenje da vanjski svijet postoji jer nam se tako svima čini.“

Što? Kako? Halooo?

Ako niste upoznati s objašnjenjem o moći vjere koja stvara prividnu stvarnost, možda biste i mogli previdjeti ovu grešku svemirskih razmjera. Na nesreću, „znanstvenici“ (stavljam ih u navodnike jer uglavnom ne zaslužuju tu titulu, budući da su se od samog početka odrekli svojih vlastitih načela rada) nisu s tim upoznati jer cijelo vrijeme svrdlaju po objektivnosti, pa su tako previdjeli činjenicu da se pokušavaju podići u zrak vukući vlastite vezice na cipelama.

To što se „svima tako čini“ nije mjerilo stvarnosti. Upravo suprotno, ovo „čini nam se“ moglo bi biti ispravno mjerilo iluzije. Konzistentnost iluzije također nije razlog da je se proglasi istinitom. Ne možete reći da je Zemlja ravna i nepomična samo zato što nam se svima tako čini, cijelo vrijeme, bez iznimke i to već tisućljećima.

Znanost je to ipak učinila. Dogmu u koju treba vjerovati ostavila je nedirnutu usred svoje duše i sad se šepiri rezultatima koje postiže, ni ne shvaćajući da se nije uopće primakla istini. Ako joj se i primiče, kao što to recimo biva u kvantnoj fizici ili teoriji struna, odjednom shvaća da ponovno ulazi u nedokazivo područje. Teorija struna je, primjerice, toliko kompleksna i apstraktna da nema nikakve nade da će ikada biti dokazana. Znanstvenici se, nažalost, iz tih razloga okreću od toga i posvećuju se mnogo praktičnijim područjima istraživanja.

Ako upotrijebim analogiju videoigre, znanost se zapravo posvetila istraživanju zakona po kojima je ta igra načinjena. Ponajprije, stvarnost videoigre je konzistentna. Kad god je uključite i sjednete igrati, ona izgleda isto. Ako dođe vaš prijatelj i priključi vam se, i za njega će vrijediti isti zakoni skupljanja bodova kao i za vas. Kao i vi, ni on neće moći proći kroz virtualne zidove u igrici, nego samo kroz virtualna vrata. Neće moći letjeti, osim ako u igri samoj ne osvoji par dobrih krila uz pripadajući mlazni pogon.

Ima mnogo toga što ne bismo znali o takvom virtualnom svijetu (zato je zabavno igrati videoigre, jer kad sve saznate više vam nije zanimljivo). Znanstvenici nam pokušavaju objasniti kako sve to funkcionira, kakvi su zakoni predviđeni u igri (mada imaju teškoća s objašnjenjem zašto su zakoni baš takvi). Također, znanstvenici nam mogu ponuditi i dobra rješenja nekih problema (unutar videoigre) do kojih sami ne bismo mogli doći.

Bavi li se znanost istinitom stvarnošću? Ili se bavi jednom projekcijom, jednim iluzornim oblakom stvarnosti u kojem smo se, nekako, svi skupa našli?

Odlučite sami. Svoje sam mišljenje još opširnije izrekao u knjizi „Uklanjanje faktora karme“, a tamo sam ponudio i rješenje tog problema.

Rješenje nije gotovo i ne dolazi kao dar s neba, već dolazi kao putokaz. Ponajprije, da zaslužimo naziv znanstvenika, trebali bismo odlučno i beskompromisno ostati vjerni znanstvenim načelima. To znači da za vjeru i dogmu nema mjesta. Ili znamo, ili ne znamo. Budući da ne znamo postoji li vanjski svijet neovisno od svijesti, ne možemo se time baviti dok ne riješimo glavni problem: što zapravo sigurno znamo? Što je to što bismo mogli sa sigurnošću utvrditi, a da ne slažemo i da smo sasvim sigurni da smo rekli istinu?

U ovom trenutku neću odgovoriti na to pitanje. Razmislite o njemu. Ako ste pročitali „Uklanjanje faktora karme“, onda biste odgovor trebali znati (nadam se da do njega niste došli zato što sam vam ja tako rekao, nego zato što ste doista razmišljali i na kraju shvatili). Također, u kasnijim poglavljima knjige detaljnije ću se pozabaviti tim pitanjem (da, dobit ćete odgovor na njega), jer je ono važno za razumijevanje nečega što ću kasnije nazvati „duboka prisutnost“.

Ali, kako god bilo, ako bi „znanost“ kakvu danas poznajemo doista željela postati znanost (bez navodnika), onda bi morala krenuti od početka: od onog što je sigurno i za što se ne zahtijeva ni trunčica vjere.

Nakon toga moglo bi se nastaviti dalje, otkrivajući sloj po sloj istinske stvarnosti. U „Uklanjanju faktora karme“ spominjem i metodologiju koja ide tim smjerom i koja se naziva viveka, a koja u svojoj biti čuva izvorna znanstvena načela: ne prihvaća ništa što se ne može dokazati bez ikakve sumnje. Da smo prije nekoliko stotina godina doista krenuli putem znanosti umjesto putem neke nove dogme koju lažno nazivamo „znanost“,  svijet bi danas bio sasvim drugačiji. No, tko zna, možda još nije kasno za to.

Počeo sam s navodom Jeda McKenne, pa ću njime i završiti (uz napomenu da izraz U-Rex označava „znanstveno“ pretpostavljeni vanjski svemir neovisan od svijesti):

 

Skepticizam nikada ne može biti pretjeran. Jedini način da saznaš što ne gori je da zapališ sve. Ali, ako sve zapališ, tada se više nećeš nalaziti u U-Rexu, jer sve u U-Rexu gori – sve osim istine o tebi.– Jed McKenna

 

Umjetnost: 97% iluzije

 

Volim umjetnike. Svi su ljudi umjetnici. Znači li to da volim ljude? Hm… Hajde da budem precizniji i kažem kako bi svi ljudi mogli biti umjetnici. U tom slučaju, i zaključak se malčice mijenja, zar ne?

Umjetnici stvaraju iluziju stvarnosti. Ali to čine zato da bi nešto izrazili, nešto rekli, premda u mnogim slučajevima ni sami ne znaju što zapravo žele izraziti. Možda je najtočnije reći da izražavaju sebe, svoj doživljaj svijeta i svoj pogled na njega. Dakle, oni izražavaju svoju stvarnost. Za razliku od znanstvenika, koji ne prepoznaju svoju vlastitu izdaju temeljnih načela, umjetnici su barem iskreni. Njihova su temeljna načela nedirnuta. Oni na neki način nastavljaju čin stvaranja, povećavaju količinu ljepote u svijetu, ponekad ga mijenjaju, ali nikad ne pokušavaju nametnuti svoj doživljaj kao univerzalan. Upravo suprotno; što su više jedinstveni, što više posebni, to je njihova umjetnost izvornija.

S obzirom na iskrenost umjetnosti, koja je nalik priznanju da igramo videoigru a ne da radimo nešto ozbiljno, uz pokušaj da to bude ljepše, elegantnije ili zabavnije, ne osjećam potrebu za dodatnim objašnjenjima. Iskrenost donosi ovo smanjenje od 1% u odnosu na znanost, ali to je samo mali pomak. I dalje smo na istome mjestu. Umjetnici se ne kreću prema dolje, prema istini. U najgorem slučaju, samo su vrlo osjetljivi i imaju potrebu izraziti svoje osjećaje u obliku novog stvaranja. U najboljem slučaju, svojim pojedinačnim iluzijama propitkuju onu univerzalnu.

Mogli biste me pitati zašto je apstraktni umjetnik više uronjen u iluziju od apstraktnog prosječnog čovjeka. Nemam namjeru oko toga plesti neku veliku filozofiju. Poanta je bila usmjerena na činjenicu da je umjetnost (97%) bliža izlazu iz iluzije nego znanost (98%), a razlika između prosječnog ljudskog stanja (96%) i umjetnosti nije toliko bitna. Ona ipak postoji, jer svaki umjetnik vrlo dobro zna kako umjetnost nastaje: iznutra prema van, a ne obrnuto. Svaki čin stvaranja koristi isti mehanizam očitovanja: namjera ili tok svijesti pretvara se u željenu stvarnost. Umjetnici su Mayini šegrti.

(Nemojte misliti da postaju Mayini gospodari kad im se dogodi prosvjetljenje. Nakon toga cijela priča o iluziji poprima drugačiji ton: ne možete biti ni u kakvom odnosu s nepostojećim entitetom.)

 

3

Komentara

  1. S  listopad 3, 2018

    Ravno berem knjigo o medicinsko dokumentiranih primerih delovanja placeba … kot je zapisano v navedenih primerih, se tudi geni in DNK ne obnašajo tako, kot pričakujejo znanstveniki. Pa tako prepričljivi so bili pred 30 leti učitelji pri biologiji – če pa je kaj zanesljivo, je pa delovanje genov …ja pa ja de … Komu, čemu lahko človek sploh verjame? To je kot prosti pad, ničesar se ne da oprijeti.
    Veselim se in komaj čakam, da nova knjiga izide. Upam, da bo tudi slovenski prevod čimprej na voljo. Ker hitro lahko kaj narobe razumeš, če samo tako na pol znaš hrvaško … šegrti, na primer …

    reply
    • Adrian
      Adrian  listopad 3, 2018

      Knjiga “Proboj” izlazi istodobno i na hrvatskom i na slovenskom negdje u drugom mjesecu 2019. (ako sve bude išlo glatko 🙂 ).

      reply
  2. Orjana  listopad 6, 2018

    Radujem se unaprijed PROBOJU
    I knjizi i vlastitom 😉
    Koji ‘Samo Što Nije’ 😂
    Komplimenti, još jedanput, Adrian, za sjajan webinar “Iluzija -wtf” 👏
    Iii.. hvala ti za umetnute ulomke upravo * Jed McKenne 💖
    Postotci su zapanjujući, iako si se ogradio, ali shvaćam
    Ova Civilizacija baš nije uzdignula Č o v j e č a n s t v o
    Njegov je ‘bad bad boys’
    Ali, Probijmo se Onkraj .. Do NULE ! 👍

    reply

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.