U.G. Krishnamurti

UG je bio anomalija.

Nije završio studij u Madrasu jer je zaključio da um ne postoji. Od tih ranih dana, njegova se filozofija nije mnogo promijenila već se kasnije razvila u neku vrst brutalnog, no-bullshit pristupa duhovnosti (ili bih trebao napisati „protiv duhovnosti“).

Tko bi znao što mu se zapravo dogodilo tijekom njegove „tragedije“? Radilo se o nečem tjelesnom, fiziološkom, to je sigurno. Tako je on sam to opisao, a prema tom opisu, njegovo se tijelo počelo mijenjati. Ako ste čitali o tome i zapitali se može li se tako nešto ponoviti i, primjerice, dogoditi i vama, odgovor je da za to gotovo nema šansi. UG je to jasno rekao i, očito, bio je u pravu. Radilo se o nekoj vrsti mutacije; nekoj vrsti anomalije.

Utjecaj tih tjelesnih promjena zajedno s već utvrđenim gađenjem prema duhovnosti stvorilo je od UG-a karakter koji svijet poznaje. Ono o čemu je govorio nije bio rezultat prosvjetljenja, već njegove životne povijesti. Govorio je o stvarima koje je već znao i prije nego što mu se dogodila „katastrofa“.

Ustrajao je na tvrdnji da ga „ljudi ne bi trebali slušati“. Ako maknete taj naputak, da, rekao bih da ništa što je rekao nije korisno niti pak na bilo koji način vrijedno slušanja. Ali, ako svemu tome prethodi rečenica „nemojte me slušati“, onda nastaje zbunjenost zbog zamke paradoksa. Možda je upravo to najzanimljiviji dio pojave kakvu je predstavljao UG. Naravno, ljudi su ga ipak slušali, i iz istog razloga danas čitaju njegove riječi u knjigama.

Činilo se da mrzi ljude, barem na riječima. Nije baš bio tolerantan prema ljudskim dramama; smatrao je ljude orijentiranima isključivo prema sebi i zbog toga nevrijednima pažnje.

S druge strane, tvrdio je da osjeća kretanje Mjeseca i druga „kozmička“ zbivanja. Očito, posjedovao je povišenu osjetljivost, iako ona nije obuhvaćala ljudske poslove. Taj dio njegove priče izgleda mi čudno. To jest, da budem precizan, izgleda mi čudno jer je suprotan mom osobnom iskustvu.

Mogu posvjedočiti povećanu osjetljivost tijela. Kada tijelo prepustite njegovoj vlastitoj pameti, to će se neizbježno dogoditi. Vozač (ego, jasamstvo) je taj koji guši impulse izvana te na njih lijepi svoje namjere. Rezultat je tupost.

Međutim, jednom kad toga više nema, SVE postaje važno. Ljudska drama i mnogobrojni poslovi koje ljudi obavljaju (u glavi, nevidljivo, ali i rukama, vidljivo) postaju vidljivi i opipljivi poput vrućeg ulja prolivenog po vašoj koži.

Zapravo, UG je jednom rekao da osjeća misli drugih ljudi „kao što drugi ljudi osjećaju vlagu u zraku“. To je nešto što mi je vrlo blisko. Dovoljno sam patio zbog toga i voljan sam platiti visoku cijenu da od toga pobjegnem.


Za nastavak članka kliknite na Pay5 (mikroplaćanje u iznosu od 5 XLM) . Ako niste sigurni kako se to radi (jednostavno je!), o SatoshiPay sustavu, kriptovaluti i Lumenima, uz naputke kako ih koristiti pročitajte u članku MIKROPLAĆANJA SATOSHIPAY SUSTAVOM.


9

Komentara

  1. S  kolovoz 17, 2018

    No, zdaj sem pa res v depresiji! Še ena (moja) napačna predstava o razsvetljenju. Bila sem prepričana, da je ravno razsvetljenje pot ven iz te bolečine.
    Odlično napisano.

    reply
  2. Dora  kolovoz 17, 2018

    Interesantno

    reply
  3. Zarja Trkman  kolovoz 19, 2018

    Kakšna “tragedija” ga je doletela?

    reply
    • Adrian
      Adrian  kolovoz 20, 2018

      Tragedija zvana prosvjetljenje. 🙂 Tako je UG to objašnjavao.

      reply
  4. Natasa  kolovoz 22, 2018

    Fair enough 😉
    Lepo napisano. Super, da poveš, ne se šparat 🙂

    reply
  5. Miroslav Špoljar  kolovoz 26, 2018

    Ljudi iz druge (stote ruke, tradicionalisti i sl) uvjek su prikopčani na duhovni respirator i ovise o nekome i nećemu (UG, AK, B, Isusu, Maharišima, Risšima itd), zašto, zato jer su programirani , jer su invalidi i ne žele odbaciti štake, zašto
    zašto….. van toga nemate bizora, osim mjenjati jedne štake drugima itd… a evo i g AK vam prodaje svoju priču i pokušava nametnuti kao univerzalno mišljenje, a to ne postoji … zašto…… vrtite se i dalje u krug
    lp
    M Špoljar

    reply
    • Raul Horvat  kolovoz 29, 2018

      Dobrim dijelom razumijem Vaš otpor autoritetima kad je riječ o temi prosvijetljenje/istina. Zacijelo članak o UG (kao i onaj o RM) kod prosječnog čitatelja stvara impresiju da je prosvjetljenje jedan izuzetno turbulentan, stresovit i burni događaj, te da je prosvijetljenje rezervirano samo za grupu odabranih individua, tzv. elita “izabranih”.
      Ali ništa od toga nije istina.
      Iako uvijek ima izuzetaka, u većine prosvijetljenje protječe dosta tiho, često se dešava “u hodu” a ponakad čak i gotovo nezamjetljivo.
      Zašto je tome tako?
      Zato jer prosvijetljenje nije (ama baš) nikakav događaj i ne dešava se kao rezultat bilo kakvoga procesa. Kad bi prosvijetljenje bilo događaj/rezultat procesa onda bi ono nužno imalo početak, dakle neizostavno i kraj, i ne bi bilo trajno i uvijek-prisutno (kao što jest).

      Zamislite nekoliko stotina hiljada kibica koji na gradskim trgovima, preko velikih ekrana, prate utakmicu HR nogometne reprezentacije. Luka Modrić je upravo poslao upotrebljivu loptu pred protivnički gol i HR zabija za vodstvo. U tom trenutku možda jednom od ogromnog broja kibica sine “gle, pa ja gledam u ekran”. Ovaj uvid trenutačno biva zamijenjen sa još jačim “gle, pa ja sam CIJELO vrijeme gledao u ekran, aha, pa to je ono o čem govore svi sveti spisi i mudraci kroz povijest”.
      Iako sad shvaća da je stvarnost likova sa ekrana jednaka stvarnosti medvjeda Brunda ili Tom i Jerry-ja, naš (netom) probuđeni kibic će vjerojatno rezonirati ovako “OK budući da sam se već inkomodirao stojeći u srcu glasne i skandirajuće skupine, najbolje da pogledam utakmicu do kraja. Uostalo HR je zabila gol – bravo”.
      Naš kibic sad shvaća da kao što Luka Modrić sa ekrana ne zna i ne može znati za ekran, tako i ostali kibici ne zamijećuju ekran jer se ekran nigdje ne pojavljuje kao objekt u prijenost nogometne utakmice.
      Ali kakav je to događaj vidjeti ekran u prijenosu utakmice? Nikakav, apsolutno baš nikakav. Ili rezultat kojeg procesa nam omogućuje da vidimo ekran? Nijednog, apsolutno baš nijednog.

      U većini slučajeva “spiritualni put” današnjeg modernog čovjeka odvija se otprilike ovako – nakon više desetljeća raznoraznih praksi, meditacija i još koječega drugog, naposljetku se iskristalizira i artikulira stav i zamisao “gle, ja sam osoba u potrazi za prosvijetljenjem”. Dok prosvijetljenje je uvid da takva osoba – ne postoji.
      Ako vas vaš duhovni učitelj uvjerava da je gore-opisani “spiritualni put” nužan da biste se prosvijetlili, ne vjerujte mu i nađite si drugog učitelja.

      Nadam se da su ova dodatna (metaforička) objašnjenja o meritumu stvari barem malo ublažili Vaš revolt.

      reply
  6. Anonimno  rujan 15, 2018

    Razsvetljenje naj bi, če sem prav razumela, predstavljalo neke vrsto svobodo? Ampak glede na zgornji članek, je to zame daleč od svobode. Prej si bil “suženj” iluzije, zdaj pa si tako zvane “realnosti”.

    Moje vprašanje je, ali je razsvetljenje vredno “muke”, ki jo doživljate in ali bi se ponovno odločili zanj, če bi bili ponovno na začetku vaše duhovne poti?
    Lp T

    reply
    • Adrian
      Adrian  rujan 15, 2018

      Prosvjetljenje nije vrijedno ničega. Ono je potpuno izvan bilo kakve skale vrijednosti zamislive u neprosvjetljenju.

      Drugo pitanje je pomalo ukrivo postavljeno, jer prosvjetljenje nije stvar odluke. Ono će se neizbježno dogoditi, pitanje je samo koliko se čovjek tome opire. U nekom trenutku, prestaneš se opirati, iako ti je još uvijek stalo do… što god da si učinio od svog života. U nekom slijedećem trenutku prestaneš tolerirati iluziju do te mjere da više ništa nije ni važno osim njenog nestanka.

      Prosvjetljenje je apsolutna sloboda, to je točno. Sloboda ne drži zarobljenike, a to doslovce znači da robova više nema.

      reply

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...


Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.