Strah na ulicama Zagreba

Posljednji put sam o Hrvatskoj svakodnevici pisao povodom sramotnog referenduma o definiciji braka. I njega su pokrenule iste sile koje su u subotu na ulice Zagreba autobusima dovele tisuće ljudi koji su prosvjedovali protiv… hm, rodne ideologije.

Neki će reći da se, u usporedbi sa stvarnim problemima koje Hrvatska ima, radi o gotovo nevažnom skretanju pozornosti. A meni se čini da se radi o iznimno važnoj borbi između starog i novog svijeta koja se prividno odigrava na području svjetonazora, a zapravo se svodi na borbu između ljubavi i straha. „Stvarni problemi“ samo su posljedica zastrašenog, neukog mentaliteta nesposobnog da pogleda izvan nametnutih granica. Naravno, taj su strah namjerno usadile i izazvale institucije kojima je u interesu imati pokoran, povodljiv narod koji sluša sve što mu se kaže, gorljivo radeći protiv svog vlastitog interesa.

Ono što ste neki dan vidjeli na ulicama Zagreba bilo je lice straha. Taj je strah nepotreban, naravno, ali itekako stvaran. On prijeti svakome od nas, jer u svojoj sljepoći želi biti siguran da ništa, ama baš ništa neće ugroziti njegovo postojanje.

Ne gledam televiziju prečesto, ali jučer sam ipak vidio kako stariji bračni par iz zaleđa Imotskog brani svoj svjetonazor. Muškarac je čvrsto izjavio kako se on osjeća kao „muškarčina“ i kako neće dozvoliti da mu netko ugrozi taj osjećaj. Njegova je vjerna supruga nato rekla kako se boji da bi njezin muž (taj isti „muškarčina“) mogao sutra izjaviti da je žena, i kakva bi to onda sramota bila za nju, jer je pedeset godina provela s njim! Ljudi se boje, razumljivo. Neka tamo konvencija mogla bi promijeniti njihov osjećaj identiteta. Nedopustivo.

Vidio sam i dvije djevojčice koje su ponosno izjavile kako one žele imati mamu i tatu, a ne roditelja 1 i roditelja 2. Koje se dijete neće bojati tako strašne stvari kao što je gubitak mame? Odjednom, srdačni, brižni i topli lik njihove majke postat će samo roditelj s brojem. Cure se boje da će od sada nadalje morati ujutro reći: „Roditelju broj jedan, gdje su mi cipele za školu?“. A roditelj broj jedan će reći: „Ne znam, pitaj roditelja broj 2.“. Zastrašujuće, zar ne? Pa i ja bih izišao na ulice da mi netko želi namjestiti takvu podvalu.

Stvar je naravno u tome da strah vidi ono čega nema i što se nikako ne može dogoditi, osim u glavama onih ljudi koji su, nesigurni i zaplašeni, marširali ulicama Zagreba. Njih mogu samo žaliti, iako su jedim dijelom i sami krivi što su dopustili da ih se zaplaši do te mjere da svoju neuku sramotu javno izlažu.

Ali, vidio sam i organizatore, figure iz javnog života, vrlo utjecajne, rječite i vješte. Oni jako dobro znaju što rade i to će činiti sve dok Hrvatska ne bude po njihovoj volji; dovoljno zastrašena da i ne diše, osim ako joj se to ne dozvoli s oltara.

A što su oni rekli? Pa, rekli su da nije stvar u nasilju nad ženama (oni su protiv toga, razumljivo) već u „rodnoj ideologiji“. To je glavni neprijatelj kojeg se trebamo bojati. Zanimljivo, ali nitko zapravo ne zna što se krije iza tog naziva jer se, zapravo, ne krije ništa. Taj su naziv doslovce izmislili konzervativni, desni i klerikalni mislioci ne bi li stvorili „vanjskog neprijatelja“ protiv kojeg se treba boriti. Ne postoji ništa koherentno, oblikovano i zaokruženo da bi se moglo zvati „rodnom ideologijom“. S druge strane, postoje ljudi kojima je doista stalo do slobode mišljenja i življenja. Postoje također i manjine, iznimke, posebnosti. Postoje oni čijim životom doista upravlja ljubav, tolerancija i želja da svatko na ovom svijetu ima jednaka prava. Takvi s tugom gledaju na ovo što se događa i vide pravo lice marša po Zagrebu – to je lice straha. I, neizbježno, lice represije, netolerancije i nametanja svjetonazora drugima.

Čuo sam paradokse koji bi zdravom razumu bili smiješni, da u praksi nisu tragični. Žena iz udruge koja prima novac od države i sada javno širi desničarsko-katolički svjetonazor, prijeti s govornice da će konvencija obvezati državu na financiranje udruga koje će pod krinkom pomoći ženama širiti svoj svjetonazor. (!). To je naravno u redu kad se širi njezin svjetonazor, ali je nedopustivo ako je u pitanju onaj drugačiji. Tolerancija? Ni slučajno. Nasilje najgore vrste, prikriveno licemjerjem najgore vrste.

Čuo sam čovjeka, čiji je politički angažman doveo svećenike u škole i praktično obvezao svu djecu na indoktrinaciju jednim svjetonazorom, kako grmi da neće dopustiti nikome da nameće svoje ideje „našoj djeci“. Zanimljivo. A zašto je onda vjeronauk u školama? Zašto se njegova crkva miješa u život „naše djece“?

Vidio sam bijesna lica iskrivljena strahom i osjećajem ugroženosti kako tvrde da ne žele biti kolonija Briselu, nego da Hrvatska treba sama odlučivati o svojoj sudbini. I to bi bilo u redu, da njihova ideja „samostalnog odlučivanja“ nije izrazito vezana za to što će reći biskupi i crkva. Izgleda da smo mi već odavno Vatikanska kolonija, ili čak i gore od toga: provincijska državica koja služi kao poligon ortodoksno-klerikalnim idejama. Jer, u ime straha čulo se u subotu u Zagrebu da se trebamo ugledati na svijetle primjere Poljske i Bugarske, a ne na zaostalu i nazadnu Njemačku ili Francusku.

Sva ta halabuka nastala je zbog navodne „rodne ideologije“ u Istanbulskoj konvenciji. Strah od gubitka tradicionalnog načina života, viču; ako potpišemo tu konvenciju nestat će pravih muškaraca i žena. Zanimljivo, nikad u životu nisam pomislio da bi neka konvencija, zakon, društveni običaj ili bilo što izvana moglo ugroziti moj osjećaj spolnog i rodnog identiteta. Ali, svi ti ljudi na zagrebačkim ulicama očito su osjetili tu nesigurnost, tu duboku neizvjesnost i opasnost po svoj rod. I tako uplašeni, izišli su na ulice ne bi li potvrdili svoju muškost ili ženskost, i time pokazali i svojoj djeci da se rod i spol brani na barikadama, te da zapravo nema veze s dubokim unutarnjim osjećajima i intimom kojom upravlja ljubav.

S obzirom na to da su im taj strah usadili jedini muškarci koji javno hodaju u haljinama i u čijim redovima prečesto cvjetaju sumnjive seksualne sklonosti, možda ti ljudi doista nikad nisu osjetili pravu vrijednost svoga roda i istinsku moć svoje seksualnosti. A ako je tako, razumljivo, strah je opravdan. Morali su izići na ulice i pokazati koliko se boje.

Ne znam ništa o „rodnoj ideologiji“, ali me zasmetalo i to što čak i oni koji brane Istanbulsku konvenciju, uporno uvjeravaju ljude da toga u njoj nema. Naravno, upali su u dobro smišljenu zamku. Ne možeš nabrzinu dokazati da ne postoji nešto što ionako ne postoji. Zastrašenima navodno smeta što je Kanada, još jedna nazadna država u kojoj su se ljudi odlučili vratiti u srednji vijek, uvela treći ili četvrti rod, poštujući tako pravo svakog tko se osjeća drugačijim, da se tako i izražava. Izgleda da se nitko u nas ne usudi braniti takvo stajalište. Umjesto toga, Istanbulska se opravdava nepostojanjem te zastrašujuće pošasti. No, u ovom trenutku uopće više nije bitno čega ima ili nema u IK; očito došli smo do novog svjetonazorskog raskola, do nove borbe između tolerancije i netolerancije.

Nije me previše briga jesu li moji stavovi dio onoga što će uplašeni narod, a još više njihovi pastiri nazvati „rodnom ideologijom“, ali znam kako bi trebalo izgledati društvo zasnovano na ljudskosti i ljubavi.

Zamislite da postoji jedan čovjek u Hrvatskoj (pazite – jedan; ne jedan posto, već jedan jedini) koji je rođen u tijelu muškarca, a osjeća se kao žena. Ili, zamislite da postoji jedan jedini koji se ne osjeća ni kao muškarac ni kao žena, već nekako treće ili četvrto. U takvom slučaju, ne samo konvencije i zakoni nego i društveni običaji naroda koji bi djelovao u ime tolerancije i ljubavi, morali bi tom jednom dati za pravo da se izrazi onako kako se osjeća. Svi ostali bi to morali poštovati. U ime ljubavi, naravno. I sva djeca, onih poteklih iz 80% katoličkih obitelji, kao i svih drugih vjera i nevjera, od najmanjih bi se nogu trebala poučavati da poštuju posebnosti i manjinske orijentacije bilo koje vrste. Roditelj jedan i dva? Pa, zašto ne, ako su istog spola, a djeca posvojena? Što ako u nekoj obitelji postoje dva oca i jedna majka? Nezamislivo? Možda, ali ako bi u Hrvatskoj postojala jedna jedina takva obitelj, ona bi trebala imati isti status kao i sve druge. Tako bi trebalo biti u ime ljubavi.

I kad bi se kojim nevjerojatnim slučajem to sutra dogodilo u Hrvatskoj, kad bi svatko tko je drugačiji bio jednak pred svijetom i zakonom, bi li to ugrozilo muški identitet „muškarčine“ iz zaleđa Imotskog? Ako bi, odmah mu poručujem da nikad nije, niti će ikad biti muškarac, a kamoli muškarčina.

Bi li takvo, na istinskoj ljubavi i prihvaćanju zasnovano društvo oduzelo majku onim djevojčicama koje su tako nesmiljeno zaplašili demonom „rodne ideologije“? Nikako. Njihovu majku, ako je doista žena, nitko izvana neće natjerati da se osjeća drugačije, niti pak njih da je prestanu zvati „mama“. S druge strane, poštivanje drugačijeg, posebnog i manjinskog, omogućilo bi drugim ljudima da se osjećaju kao ljudi, a ne kao čudovišta i izrodi kojima nije mjesto na ovome svijetu.

U ime ljubavi, tako bi trebalo biti. U ime straha…

…marš ulicama Zagreba i zagovaranje netolerancije, diskriminacije i izolacije onih koji su drugačiji.

Malo je vjerojatno da ću kao netko tko osjeća i živi istinsku ljubav prema čovjeku ikad izići na ulicu. Nisam načinjen od takvog materijala, iako ću podržati one koji će tako učiniti. Jer, trebalo bi – mirno i s ljubavlju – pokazati da nas ima, mnogo više nego što ima onih kojima upravlja strah.

Za sada, nadam se da će se dogoditi čudo. Možda tim uplašenim i nesigurnim ljudima u nekom mirnom trenutku, kad ostanu sami sa sobom, ljubav ipak dodirne srca i oni odbace strah koji ih je u subotu doveo na ulice Zagreba.

Znam, čuda se rijetko događaju, ali nada nikad ne umire, zar ne?

***

Zbog smjera rasprave povodom ovog članka, objavio sam još jedan Pitanje roda: duhovna perspektiva.

36

Komentara

  1. Svjetlana Javor  ožujak 26, 2018

    Ljubav uvijek pobjedjuje.

    reply
  2. Gordana  ožujak 26, 2018

    Jako mi je zao i tuzna sam da bas vi djelite ovakvo misljenje na fejsu … i da ljude koji razmisljaju drugacije i njihov pohod zovete pohod iz straha …i oni vole i znaju svoje okvire i smjernice ljuba i koje su trdicionalne i po zakonu prirode …a po vama rijec “ljubav” pausalizirate sve i svasta ,namecete izopacenost njenog praxiranja kao nesto sasvim prirodno …

    reply
    • Adrian
      Adrian  ožujak 26, 2018

      Zašto su ti ljudi izišli na ulice? Iz ljubavi? Jesu li pokazali imalo srca prema drugačijima? To nije bio prosvjed prihvaćanja i tolerancije nego upravo suprotno. Bila je to izjava straha od ugroženosti, optužba onih koji misle i osjećaju drugačije, nametanje naljepnica poput “izopačenosti” (kao što i vi to činite sada).

      Ljubav neće drugome nametati svoje stavove, mijenjati zakone i ustave da bi svoj svjetonazor istaknula kao “prirodan” i “jedino ispravan”. Niti će se osjećati ugroženom ako drugima dopusti slobodu življenja. To čini samo i jedino strah.

      reply
    • Anonimno  ožujak 26, 2018

      Pa pitajte se Gordana jel moguce ljubav izopačiti a ako je zasto? U sustini ljudi se mogu voljeti ako su istog spola kao i oni različitog, Imate na to protuargument?
      I naravno, da. Protest u subotu je bio mrzilacki i širio je nemir i strah od straha za destabilizaciju ionako krhke drzave do straha da se popis onih s kojima ne crkva ne slaze bude širio ..dalje Upravo u hrvatskom korpusu.

      reply
    • Anonimno  ožujak 27, 2018

      Svi pohodi u zadnje vrijeme u Hrvatskoj su ili iz mržnje ili iz straha… i jedna i druga strana nameće svoj svjetonazor kao jedino ispravan…

      reply
    • Zarja Trkman  ožujak 27, 2018

      …tudi je naravno, Gordana, saj je človek del narave…torej “po zakonu narave”…”Vsake oči imajo svojega malarja”, pravi slovenski pregovor…in še ena modra misel našega največjega pesnika Franceta Prešerna: “Le čevlje sodi naj Kopitar!”… carpe diem

      reply
  3. Anonimno  ožujak 26, 2018

    Super napisano!!!

    reply
  4. Emina  ožujak 26, 2018

    Meni je drago Adriane, da si napisao ovaj članak! Pohod na ulicama grada Zagreba bio je, prije svega, čin nerazumijevanja, zatim i netolerancije prema drugima. U Istambulskoj konvenciji se radi o zaštiti žena, koja se nažalost stavila u drugi plan. Fokus se skrenuo nad nečim što je izvučeno iz konteksta. Rodna ideologija je dobro iskorištena prilika da crkva nametne svoju propagandu i širenje, po tko zna koji put, netoleranciju zbog različitosti. Ljudi koji bi trebali propagirati ljubav i podržavati raznolikost među ljudima, čine upravo suprotno. Ako nismo svi u istom košu, dali zbog roda i dijeljenja ljubavi, onda smo u velikoj zabludi i trebamo se bojati kazne. Tužno je kad se moraju pisati ovakvi članci kako bi se reklo da je dobro biti drugačiji i da je dobro biti slobodan bez obzira na rod i bez obzira koga ljubiš. Hvala Adriane ipak na riječima i podršci! Nadam se da će ovakih članaka biti više, kako tvojih tako i drugih kojima je stalo da sloboda izbora bude prirodna i normalna stvar.

    reply
  5. Slavica Benčik  ožujak 26, 2018

    Dragi Adriane, lijepo ste to napisali. Svim svojim bićem osjećam istinitost vaših riječi. Neka ne zamjere prijatelji kršćani, ali tragove pravog Krista mogu naći još jedino u nekim prakršćanskim zajednicama. Da je on sada ovdje, prevrnuo bi prosvjednicima “stolove”, a onda bi im rekao, sasvim tiho: “Ne bojte se!” I još ako kažem da sam katolkinja i da bih voljela ići u crkvu u kojoj nema straha, isključivosti, oholosti…zvučat će previše čudno…

    reply
  6. Darija  ožujak 26, 2018

    Hvala Vam na ovom članku, savršeno ste sve objasnili. Ljubav nema granica i uvijek pobjeđuje.

    reply
  7. Anonimno  ožujak 27, 2018

    I meni je drago Adriane da si napisao ovaj tekst. Podržavam svaku tvoju riječ. I da, to su tzv. ‘duhovni ljudi’, tolerantni, da ako je po njihovom uvjerenju. Pozivam i ostale koji pročitaju tvoj osvrt da daju glas za različitost. Ako tako smatraju, naravno. Hvala. Jadranka

    reply
  8. Zarja Trkman  ožujak 27, 2018

    mi lahko kdo razloži kaj je “rodna ideologija”?…ne poznam tega izraza, občutek imam, da je to kar nekaj, nekaj, kar si je “nekdo” izmisli, ali se pač motim…hvala za morebitno razlago…

    reply
    • Adrian
      Adrian  ožujak 27, 2018

      Heh, Zarja. To je teško objasniti. 🙂 Najbolje bi bilo pitati nekog iz katoličke crkve. U načelu, radi se o strahu crkve da će prepoznavanje transrodnih osoba, te općenito razlike između roda (kao društvene uloge) i spola (kao tjelesnih oznaka) ugroziti tradicionalne odnose između muškaraca i žena u obitelji i općenito u društvu. U svijetu nema nikog tko bi rekao za sebe da zastupa “rodnu ideologiju”, ali crkva je to proglasila “neprijateljem broj jedan”.

      reply
      • Zarja Trkman  ožujak 28, 2018

        Hvala Adrian za tvojo razlago… ja, verjamem, da na svetu ni nikogar, ki bi zase rekel, da zastopa “rodnu ideologiju”, ker je to najverjetneje bolj kot ne “izmišljotina” Cerkve kot institucije…pri nas v Sloveniji tega izraza ne poznamo oz. bolje, jaz ga prvič slišim, torej ga do sedaj nisem poznala… bodi dobro…

        P.S.: torej je bil ta shod v Zagrebu, shod proti drugačnosti?…proti drugačnim družinam kot jih zapoveduje katoliška cerkev?…je tako?

        reply
  9. Anonimno  ožujak 27, 2018

    Bravo, Adriane!

    reply
  10. Đ.Brozić  ožujak 27, 2018

    Bez komentara, sve je rečeno, no mene nešto drugo brine; neobrazovanog življa na ovom našem području nečitanje/.čitanje bez mogućnosti razumijevanja

    reply
    • Ljerka Buntić  ožujak 29, 2018

      Svakako! Narod je indoktriniran glupostima koje im se servira a primitivizam cvate, i nije ih teško zavesti. Svaki komplimanti gosp. Adrijanu

      reply
  11. Etelka Girandon  ožujak 27, 2018

    Ljubezen naj zmaga, ne glede na oblike skupnosti. Vsak po svoje. Čim manj strahu, tem bolje. Pa še en dober rek je tu: živi in pusti živeti.

    reply
  12. nadica  ožujak 28, 2018

    Dargi Adriane,tesko mi je povjerovati da ne znas tko stoji iza istanbulske konvencje i da svoja prava traze i pedofili i nekrofili i oni skloni incestu i da se razmatraju i njihova prava.Dali i oni imaju prava traziti svoju slobodu ? Dali se oni koji se toga gnjusaju i kazu ne,dali smo mi needucirani i u strahu?Molim te reci mi,da ne vidis sve jasno jer te neke stvari jednostavno ne zanimaju,Biti ce mi lakse razumijeti te.

    reply
    • Adrian
      Adrian  ožujak 28, 2018

      Nitko ne razmatra prava pedofila i nekrofila. To je dio manipulacije sa ciljem da se izazove strah. Recite mi tko to razmatra i ja ću s vama na ulicu protiv toga.

      IK se bavi pravima žena žrtava nasilja. I ničim drugim. Ako spominje rod kao poseban pojam, to je zbog toga jer rodno različite osobe u naprednim društvima imaju prava i zaslužiju ih i kod nas.

      Sve drugo su vaše projekcije kojih nema u IK, pa me stoga u ovom trenutku ne zanimaju.

      reply
  13. nadica  ožujak 28, 2018

    I da,sva njihova prica o nekim ljudskim pravima je podmetanje,laz i manipulacija.Ljudi su sa pravom u strahu i ovi za i oni protiv,jer su uspavani i konfuzni,na raznim nivoima svijesti,bica koja nisu bi se reklo “pri sebi”.Oni koji znaju sute isto iz straha,Sve je danas ovdje bazirano na strahu i tko ce u takvom stanju kome dati prava na bilo sta kada ih sam nema.Samo podizanje svijesti nas moze spasiti,

    reply
    • Adrian
      Adrian  ožujak 28, 2018

      Muškarci i žene imaju zakonska prava, transrodne osobe nemaju. Prosvjednici im ih unaprijed uskraćuju. Vrlo jednostavno. Relativiziranje ne pomaže jer je problem banalno praktičan. “Podizanje svijesti” ponekad znači pogledati u oči jednostavnim stvarima i… djelovati ispravno.

      reply
  14. Istina  ožujak 29, 2018

    Mislim da je rasprava otišla u potpuno krivom smjeru, a naslov ove diskusije je suviše ozbiljan jer se ne radi ni o kakvom strahu, nego o najobičnijoj političkoj promociji raznih interesnih slojeva društva, čiji pojedini grupni članovi prijespomenutu promociju odlično naplaćaju na domicilnom ili međunarodnom terenu.
    Meni je samo žao običnog naroda koji se bori za koricu kruha, dok odlično biva promotivno iskorišten od onih koji cijelom pričom vješto manipuliraju zarad osobnih ciljeva.
    Žene trpe nasilje i sa i bez Istanbulske konvencije, dok su i u samom Istanbulu pripadnice ljepšeg spola žrtve dugogodišnjeg nasilja koje nema veze sa fundamentalističkom religijom i kvazidemokracijom, no sa primitivnim patrijarhatom i prevashodno korumpiranim društvom.
    Balkanska društva su sekularna, a ne teokratska ili plemenska, pa je nametanje: transrodnosti, poligamije, religije, nacionalizma, nacizma, komunizma i neoliberalizma sasvim izlišno, pogotovo zato što se ni postojeći zakoni ne poštuju (da su i najgori, zakoni postaju divni kada se primjenjuju), pošto bi u suprotnom naše majke i sestre bile sretne i bez modrica na licu za vrijeme slobodnoga porodičnog ili rekreativno-poslovnog vremena koje ne smije omogućavati mobbing i seksualno uznemiravanje ili radikalnu mjeru silovanja prema nekom ko nije fizički jači i na hijerarhijskoj je nižoj poziciji odlučivanja.
    I da se Istanbulska konvencija prihvati, svakako da ostaje pitanje hoće li se i poštovati!?
    Sve ostalo je isprazno filozofiranje…
    🙂

    reply
  15. nadica  ožujak 29, 2018

    Istina je vec previse ocita i nema mjesta nikakvom filozofiranju,Kada sam spomenula podizanje svijesti,pomislila sam kako se vise nista ni ne krije,kako je ludilo i pokvarenost vladajucih vec toliko vidljiva da je pretuzno kako ljudi i dalje vjeruju njihovim podmetanjima.Adriane,konverzacija sa mojom vlastitom obitelji je postala gotovo nemoguca, jer jednostavno ne zele vidjeti,i to jeste njihov strah ,a moj strah je to sto ih nemogu zastititi i moram ih pustiti da zive kako moraju .Tako ce i mase,kada se otkrije cijela pozornica, moguce izaci iz hipnoze.Nije mi nakraj pameti bila rasprava,samo sam malko eto iznenadena cak i kada kazes “naprednijim drustvima”.Pitam se kojim,u ovim trenucima?Pozdrav svima

    reply
    • Adrian
      Adrian  ožujak 29, 2018

      Jednostavno je; onim zemljama u kojima ljudi ne izlaze na ulice zbog toga da oduzmu prava nekom drugom i u kojima su zakoni dovoljno slobodumni da, barem na papiru, omogućavju svima da žive kako sami odluče. Stvari se rješavaju korak po korak. Ako gledate predaleko i zbog toga ne vidite korak ispred sebe, nećete stići nikud.

      PS Glede vaše obitelji: ne morate ih u ništa uvjeravati. Samo ih volite.

      reply
  16. nadica  ožujak 29, 2018

    Mislim da si me krivo razumio.Ja jesam za sva prava koja treba imati svaki odgovoran i svijestan covijek bio on homoseksualac,transrodni ili hetero.Znam sta prolaze ti ljudi,prijateljica mi je transrodna,Nisam produkt nikakvih dogmi niti crkava i nebi izlazila na ulicu uzimajuci nikom prava,pa i sama ih trazim kao ljudsko bice.Zeljela sam samo da mi objasnis sta ce ti zakoni donijeti kada svaki njihov zakon sluzi samo za represiju nad “malim” covijekom,a nikakon za zastitu ,Ovdje se zakoni ne postuju! Naprednog drustva nema trnutno na Zemlji treba ga stvoriti.
    Ja ne uvjeravam nikoga,volim …ali duznost mi je ako mi je dato da vidim da i prenesem onome tko pita.Zelim ti svako dobro Adriane

    reply
  17. zoran  travanj 2, 2018

    Dragi Adriane, dobro je da imamo što više takvih Adriana koji promišljaju i svoja znanja i promišljanja dijele s ostalim ljudima, ali ovdje ipak imam jednu primjedbu glede IK, kao prvo, ona dolazi od onih ljudi koji su stvorili ovakav jaz između bogatih i siromašnih. IK dolazi iz kuhinje svjetske elite, koja ne brine baš za sirotinju, nema konvencije o zaštiti penzionera, nema konvencije o besplatnom zdravstvu, konvencije o majkama s više djece…

    Dragi Adriane, da li snage NATO-a isto tako šire demokraciju po svijetu, kao što se ova konvencija tobože bori protiv nasilnika?

    Zar nemate barem blagi osjećaj da iza ove konvencije, stoje oni pravi nasilnici koji ovom konvencijom, samo još više žele zamutiti i onako mutnu vodu u kojoj se ne vidi ni tko pije ni tko plaća.

    Hvala! I puno uspjeha u Vašem radu

    reply
    • Adrian
      Adrian  travanj 2, 2018

      Zahvlajujem na lijepim željama, Zorane. Odgovorit ću detaljno na vaša pitanja.

      Zoran: “Imam jednu primjedbu glede IK, kao prvo, ona dolazi od onih ljudi koji su stvorili ovakav jaz između bogatih i siromašnih.”

      Ponajprije, prisjetite se – “po djelima ćete ih poznati”, kaže jedan poznati mudar navod. Ne po porijeklu, ne po imenu i svakako ne po prosudbi; takve stvari ne govore ništa. Djela su bitna. U ovom slučaju, IK je djelo. Pogledajte ju, pročitajte, shvatite o čemu govori: o zaštiti žena i drugih žrtava obiteljskog nasilja. Od kuda god da dolazi poruka ljubavi, ona ostaje poruka ljubavi.

      Uzgred rečeno, nema nikakve potrebe da “jaz između bogatih i siromašnih” pripisujemo “nekim ljudima”. Ljudi su ljudi, uvijek će biti i uvijek možete od njih očekivati iste slabosti. Ono što stvara spomenuti jaz je – SUSTAV, a ne ljudi. Osnovica tog sustava su država, banka i religija (takve kakve su danas). Nisam vidio da je netko od prosvjednika predložio promjenu u tom smislu, a posebice ne vidim kako bi IK na bilo koji način bila potpora osnovicama tog sustava. Upravo suprotno, njen sadržaj je jedan od onih u kojima se taj i takav sustav barem malo mijenja.

      Zoran: “IK dolazi iz kuhinje svjetske elite, koja ne brine baš za sirotinju, nema konvencije o zaštiti penzionera, nema konvencije o besplatnom zdravstvu, konvencije o majkama s više djece…”

      Prvo, ponavljam, trebalo bi biti svejedno odakle dolazi dobra stvar (zaštita žena i žrtava nasilja). Drugo, činjenica da deset drugih stvari ne postoje, ne umanjuje potrebu za ovom jednom. Upravo suprotno, mogli biste se nadati da će jedna konvencija pokrenuti nastanak druge, i treće i četvrte, itd. Zar ćete se buniti protiv rješenja jednog problema zato jer ih ima još sto? Jedan po jedan, korak po korak, tako se rješavaju problemi.

      Zoran: “…da li snage NATO-a isto tako šire demokraciju po svijetu, kao što se ova konvencija tobože bori protiv nasilnika?”

      Ne vidim vezu izmeu NATO politike i IK. I ne vidim zašto “tobože”. IK se doista svojim sadržajem bori protiv nasilnika. Da li će se provoditi, to je drugo pitanje. Eto, provedba je postala upitna već kod ratifikacije. Volio bih vidjeti ovakav prosvjed zato što se ne provodi IK.

      Zoran: “Zar nemate barem blagi osjećaj da iza ove konvencije, stoje oni pravi nasilnici koji ovom konvencijom, samo još više žele zamutiti i onako mutnu vodu u kojoj se ne vidi ni tko pije ni tko plaća.”

      Ne, nemam taj osjećaj. Upravo suprotno, imam jak osjećaj da se radi o jednom od rijetkih pothvata koji donose nešto dobro u ionako previše sumornom svijetu. Ne treba biti posebno duhovan, mudar ili ne znam kakav, pa da se jasno kaže da zatita žena i drugih žrtava nasilja nema alternativu i da se o tome ne raspravlja. Ako postoje neke druge primjedbe, političke, svjetonazorske, ekonomske, itd. to ne bi smjelo spriječiti nešto što je samo po sebi neupitno.

      Također, imam izravnu percepciju da se protiv IK bune najkonzervativnije sile u našem društvu (crkva i izrazito desne političke opcije), što me navodi na razmišljanje. Također, imam izravnu percepciju da velik broj ljudi pati od osnovnog neznanja o pitanjima spolne i rodne raznolikosti (proglašavajući to izopaćenošću i poremećajem) zajedno s neprihvaćanjem i netolerancijom koje je u izrazitom suprotošću s “riječima ljubavi” koje bi trebala propagirati njihva religija. I to me navodi na razmišjanje.

      I kao dodatak svemu, vidim da su mnogi ljudi koji razmišljaju o sebi i svijetu, imaju dobru volju i zapravo žele stvarnu promjenu, nekako nasjeli na “propagandu” i uspjeli svoja razmišljanja poistovjetiti s pobunom protiv ratifikacije IK. Da bi razjasnili stvari sami sebi, probajte ovako:

      1. Dobro pročitati IK i pogledati da li u tom tekstu ima bilo čega što se suprotstavlja vašem zdravom razumu, ljudskom osjećaju za pravednost, suosjećanje i ljubav koju bismo trebali pružiti svima. Ako pronađate tako nešto, podijelite to ovdje sa mnom, možemo razgovarati o tome i ja ću vam prvi priznati da sam pogriješio i prestat ću podržavati IK.

      2. Dobro pogledajte transparente koje su nosili prosvjednici. Ima li među njima ijedan koji govori protiv monetarnog sustava, NATO-a, niskih penzija, siromaštva u svijetu ili bilo čega drugog bitnog za život? Koliko vidim, nema. Umijesto toga, svi transparenti, kao i svi izgovoreni govori, svjetonazorskog su tipa. Ne priznaje se transrodnost, i ne priznaje se tolerancija prema bilo kakvom odstupanju od standardnog crkvenog tumačenja o muško-ženskim spolnim i rodnim obilježjima. To je bit stvari i zbog toga je prosvjed održan. Ako ste stali iza njega, stali ste iza toga.

      Ako se netko misli boriti protiv svjetskih elita, siromaštva u svijetu i drugih problema, takav se ne bi smio skrivati iza svjetnazorske borbe protiv IK, žena, drugačije spolne orijentacije ili rodnog osjećaja. Za prosječnog čovjeka to je nebitno i moglo bi se riješiti osnovnom tolerancijom. Pokretači prosvjeda imaju svoje interese u obrani svog svjetonazora. Jedina stvar o kojoj biste u tom smislu trebali razmisliti je kakve veze ima taj određeni svjetonazor s trenutnim stanjem u svijetu (i onim što vas zabrinjava, što god to bilo). Možda bi tako lakše došli do zaključka tko je zapravo taj koji muti vodu.

      reply
  18. zoran  travanj 3, 2018

    Dragi Adriane, hvala na opširnom odgovoru, ali moje težište nije bilo na stavovima prosvjednika, oni su za moju primjedbu bili manje bitni.

    reply
    • Adrian
      Adrian  travanj 3, 2018

      Moram naglasiti – članak je napisan kao reakcija na prosvjed, a to znači da su stavovi prosvjednika jedino bitni. Sve ostalo je u ovom trenutku višak i distrakcija, posebice ako se radi o osobnim mišljenjima o svjetskom poretku, “zavjerama” i slično. Zbog toga ne smatram potrebnim pod ovom temom raspravljati o bilo čemu drugome, osim o IK i izraženim stavovima prosvjeda.

      reply
  19. Adrian
    Adrian  travanj 4, 2018

    Pod dojmnom da su mnogi ljudi koji se naizgled zanimaju za duhovnost prihvatili nametnutu zamisao o “izopačenosti” transrodnih osoba, kao i strah da će njihovim priznavanjem oni sami nešto izgubiti, napisao sam podugačak članak pod naslovom “Pitanje roda: duhovna perspektiva”.

    http://www.adriankezele.com/pitanje-roda-duhovna-perspektiva/

    reply
  20. Antonio  lipanj 3, 2018

    Evo sad citajuci ovaj vas tekst palo mi je na pamet:kada covjek dostigne prosvjetljenje odnosno postane potpuno budan,probuđen,hoće li onda i dalje imati seksualne želje?

    reply
    • Adrian
      Adrian  lipanj 4, 2018

      Iako je pitanje izvan konteksta teme članka, odgovorit ću: prosvjetljenje je akuzalno i nekonceptuano “stanje”, a to znači da nije uzročno povezano niti neizbježno spojivo s bilo kojom značajkom svakodnevnog života. Poradi primjera, baš kao što je potreba za hranom i pićem neovisna i nepovezana s prosvjetljenjem (prosvjetljeni će vjerojatno jesti i piti kao i svaki drugi čovjek), tako nije niti povezana sa seksualnim željama (prosvjetljeni će vjerojatno imati ili ne imati seksualne želje, baš kao i svaki drugi čovjek).

      reply
      • Antonio  lipanj 4, 2018

        Hvala mnogo.nisam znao gdje cu postavit pitanje.

        reply
      • Antonio  lipanj 4, 2018

        Izvinite zaboravio pitat jos ovo:inace procito sam sve od tollea,ponesto od osha,nesto od krisnamurtija-koji se tesko vari za razliku od tollea,pa me zanima koji nije ”lazni prorok”.
        Za tolea sam siguran da nije-ali osho je nekako skroz…nerealan…
        Pa me zanima po vasem ”misljenju”ili uvidu dali je osho prevarant itd znate vec o njemu sve sta se pricalo..ili ne…i koji je lik zaista prosvjetljen od ovih poznatih?i drago bi mi bilo da mi odgovirite u vezu osha.da razrjesim dilemu!😃hvala

        reply
        • Adrian
          Adrian  lipanj 5, 2018

          Nikakve potrebe nema o tome razmišljati. Ni jedan odgovor na ovakva pitanja neće vas odvesti ni milimetar bliže prosvjetljenju – upravo suprotno, napravit će dodatnu konstrukciju koja smeta. Ne možete biti “sigurni” ni u koga u pogledu prosvjetljenja. Možete samo vjerovati, misliti ili pretpostavljati. Nepotrebno.

          Gledajte kuda pokazuje prst, a ne u prst.

          PS
          Tema ovog članka je nešto sasvim drugo, pa nećemo više na ovom mjestu o prosvjetljenju. 🙂

          reply

Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje, pitanja ili komentare članka kojeg ste upravo pročitali...