7.8.14.

Viveka

Prethodni članak: U ŠTO VJERUJEMO, TO NE ZNAMO

Pojam viveka znači "razlučujuća snaga". Radi se o tome koliko ste sposobni razlučiti jedno od drugog. Viveka se može odnositi na grube psihokognitivne sposobnosti poput, recimo, sposobnosti čitanja u smislu razlikovanja različitih grafema (slova), ili pak na razlikovanje boja (u tom je smislu "sljepoća za boje" poremećaj viveke na perceptivnoj razini).

Pitanje budnosti (percepcije stvarnog svijeta) i sanjanja (percepcije iluzornog svijeta) svodi se također na pitanje viveke. U kojoj ste mjeri sposobni razlučiti jedno od drugog?

Budući da izraz viveka ima jogijsko podrijetlo, evo što o tome kaže Patanđali. Nakon što je objasnio stanje joge, govori o tome kako će se javiti određena zbunjenost zbog miješanja različitih stvarnosti (stanja svijesti). Tek kad toga nestane, dolazi do stanja oslobođenosti ili kaivilye.

II. 25: tadabhāvātsaṃyogābhāvo hānaṃ tuddṛśeḥ kaivalyam। २५
Kada zbunjenosti nestane, dolazi stanje slobode.

Ali, što će ukloniti tu zbunjenost? Odgovor je:

II. 26: vivekakhyātiraviplavā hānopāyaḥ। २६
Razlučivanje (viveka) je sredstvo kojim se to postiže.

Patanđalijeve Joga sutre neobično su snažan i vrijedan spis. Njegova je izravna tema joga –posebno stanje bivanja ili svijesti po sebi, kao i razvoj stanja svijesti koji slijedi nakon toga.

Prosvjetljenje NIJE glavna tema Joga sutri! Međutim, Patanđali je ostavio dovoljno procijepa, dovoljno "crnih rupa", o koje će se svatko otvorena uma prije ili kasnije spotaknuti. U trenutku pada, kada se konstrukcije nametnute tumačenjima raznih tradicija i škola raspadnu, jasno se pokazuju putokazi koji pokazuju prema van, na mjesto koje se ne može opisati, pa čak ni tako sažetim jezikom kao što je to jezik joga sutri.

Viveka se, dakle, ističe kao sredstvo konačnog uklanjanja zbunjenosti lažnim i sagledavanja istinitog.

U redu, ne želim vas opterećivati jogijskim razmišljanjima, pa čak ni iskustvima. Prosvjetljenje nije jogijsko iskustvo. Ono dolazi na kraju toga, kad iskustvo prestane. Upotrebljavam izraz viveka jer je praktičan. Mogao bih vam umjesto toga pisati traktate o Noamu Chomskom i neurolingvistici koja, u konačnici, ukazuje na isto mjesto. Ili pak o dekonstrukcionalizmu Jacquesa Derride, koji, usprkos svojoj neobičnosti, ukazuje na poantu koju svi uglavnom uspješno ignoriramo.

Umjesto toga, probat ću to izreći jednostavnije.

Pojmovi koji postoje u našem umu su konstrukcije. Oni utječu na našu percepciju, od nje stvarajući dodatnu konstrukciju koja podupire onu prethodnu.

Riječi kojima se izražavamo (a to znači i misli koje imamo) označavaju pojmove, ali – budući da nisu identične njima – zahtijevaju novu konstrukciju.

Između iluzije i stvarnosti stoji dakle: riječ (misao), zatim spoznajni proces (percepcija, intelekt) i pojam (značenje, jogijska vasana).

Ili, još jednostavnije:

Mi najčešće pridajemo riječima značenje koje one nemaju, PODRAZUMIJEVAJUĆI da ga imaju. Cijeli naš život zasniva se na nepreciznim konstrukcijama riječi, misli i pojmova. Nikad, ili gotovo nikad, nismo toj zamršenoj tmuši niti, kotačića, razbacanih ideja, mrlja i ožiljaka pristupili sustavno, od onog što je očigledno, jasno i svima vidljivo.

Umjesto da vidimo to što vidimo i znamo to što znamo, mi podrazumijevamo mnogobrojna značenja, a među njima radimo selekciju prema uvjerenjima.

Uporaba viveke znači prestanak s tim. Viveka znači da jasno vidimo KOLIKO I KAKVO ZNAČENJE NOSE RIJEČI (MISLI). Ni manje ni više.

Učenje viveke u početku je dekonstrukcija značenja određenog pojma – dolazak do onog što on doista znači, bez bilo kakvih dodataka.

U tom procesu mnogobrojni pojmovi otpadaju kao izmišljeni i iluzorni. Malo njih ostaje.

Proces dekonstrukcije na određeni je način proces u kojem ponovno učimo misliti i govoriti. Jednom kad to savladamo, iluzorne konstrukcije više nas ne mogu zaštititi od stvarnosti. Zato taj proces može biti bolan.

Međutim, jednom kad takvo razmišljanje savladamo, preostaje nam da ga primijenimo na svijet oko sebe i VIDIMO kako stvari zapravo stoje.

Savladana viveka nije stvar filozofije. Zaključak kojeg donosite na osnovi viveke nije vaše mišljenje. Nitko ga nikada i nikako ne može osporiti. Viveka vam otkriva stvari kakve jesu. Nikakvi argumenti nakon toga više ne dolaze u obzir. Dva čovjeka koji upotrebljavaju viveku vide i znaju ISTU STVARNOST.

Kao što teoretičari znanosti znaju, a danas i mnogi laici koji su zavirili u zbunjujuće dubine suvremene fizike, znanost otkriva funkcionalnu istinu – istinu koja djeluje, a ne istinu koja je sigurna i apsolutna.

Na određeni je način viveka suprotna tome: nju ne zanima praktična istina, funkcionalna istina (kao što sam vam govorio – nema koristi od dekonstrukcije iluzije), već ono što jest, kakvo jest.

Prva dva koraka u procesu dekonstrukcije iluzije odnose se na učenje viveka načina razmišljanja na primjeru onog što nam je zanimljivo – na primjeru prosvjetljenja. Ako to naučite (a hoćete, ukoliko ne pokleknete pod teretom spoznaje da je većina toga što ste mislili da znate izmišljeno), ostatak puta prema konačnom zaključku je poput sklizanja niz tobogan.


***

Za sada, posljednji članak u ljetnoj seriji 2014.
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.

3.8.14.

U što vjerujemo, to ne znamo

Prethodni članak: TRI FAZE PROCESA DEKONSTRUKCIJE ILUZIJE


Tijekom posljednja dva tjedna vodili smo vrlo zanimljive rasprave u komentarima postova o dekonstrukciji iluzije. Kao što sam unaprijed znao, iako su riječi jasne, kao i poruka koju prenose, potrebno je dosta ponavljanja prije nego prosječni čitatelj dokuči što sve to znači i koliko je različito od većine toga što je do sada pročitao ili čuo o prosvjetljenju.

Jedan od komentara iz prethodnog posta "Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije", potaknuo me na malo duži odgovor kojeg sam na kraju odlučio objaviti kao zaseban članak.

Na činjenicu kako prosvjetljenje nema praktične dobrobiti ukazao sam više puta. Usporedio sam ga s osvajanjem planinskog vrha. Nema praktičnih koristi niti posebnih pametnih razloga zašto bi se to učinilo, osim što je planina tamo. Neki su nato istaknuli kako je planina sama sebi svrha, s čime sam se složio, iako je to samo način izražavanja – isključiva svrha samoj sebi znači da nema svrhe za bilo kog drugog.

Međutim, ako pokušavate biti pozitivni u smislu izražavanja bilo čega u svezi prosvjetljenja, vjerojatno je da ćete završiti u konstrukciji iluzije, a ne u njenoj dekonstrukciji.

Ljudi zasnivaju svoj život na konstrukcijama. Nekih su svjesni, a neke su toliko duboke da o njima ni ne razmišljaju. Kad ističem da dekonstrukcija iluzije uklanja SVE iluzije, onda to i mislim – SVE i SVAKU.

Da biste to učinili, morate biti spremni preispitati svaku postavku za koju ste prethodno mislili da je točna. Nijedna – ponavljam, NIJEDNA – ne smije ostati neispitana. Za to propitkivanje potreban vam je dobar "alat", a to je viveka o kojoj sam mislio pisati u ovom članku, ali sam to odgodio na par dana.

Komentar zbog kojeg sam tako odlučio najprije potvrđuje moju poruku:

"Biti prosvijetljen stvarno nema smisla, nakon svih ovih komentara, a i onih prijašnjih. :)"

U redu. Zapamtite ovo. Ako vam bilo tko, bilo kada, kaže da prosvjetljenje nečemu služi, onda on/ona sam ne zna ništa o tome, a vas pokušava uvući u svoju vlastitu priču u koju vjeruje.

Mogli biste, po uzoru na planinu, reći da je prosvjetljenje samo sebi svrha. Bili biste u pravu u smislu da ćete na kraju to učiniti, popeti se na taj vrh, ili propasti u tu provaliju, ne zbog nekog razloga, nego tako... zato jer je to stvarnost kakva jest. Tu je. Možete zatvarati oči pred njom dugo, dugo vremena, ali na kraju, to vam ništa ne vrijedi. Vi spavate, a stvarnost je i dalje tu.

Ako ste u stanju pomiriti se s tom "svrhom bez svrhe", onda u redu; imate barem donekle pravilan uvid u to što se događa ili će se dogoditi tijekom buđenja.

Međutim, onog trenutka kad počnete tražiti razloge, posebice one u postavkama koje ste naučili do sada i na koje oslanjate svoj život, tog ste trenutka zaspali još dubljim snom i riječ "prosvjetljenje", kao ni silan trud koji ćete, možda, uložiti u potragu za njim, neće značiti baš ništa.

Drugi dio komentara zbog kojega pišem ovaj dodatni članak, ova je rečenica:

"Ako me to ne približava Bogu, čemu onda sve to?"

S ovim ću biti vrlo oprezan. Ne zbog potencijalnog bogohuljenja u mojim riječima, nego zbog opasnosti da netko shvati kako tvrdim da Bog ne postoji. Da ne biste donijeli takav pogrešan zaključak, pažljivo čitajte, molim.

Osnovne pretpostavke osobe koja je ovo napisala glase:

Bog postoji.
Moja je svrha približiti se njemu.

Te su pretpostavke zasnovane na uvjerenju. Očigledno, ako mu nismo blizu, ni ne znamo postoji li. Vjerujemo da postoji, ali ne znamo.

Nadalje, zašto bismo mu bili blizu? Odakle ideja da mi moramo biti blizu njemu? Ili, obrnuto, kako znamo da mu nismo blizu, pa se mu moramo približiti? Itd.

Ne znamo ništa od toga. Djelujemo na osnovi uvjerenja.

Ali, pazite, to su uvjerenja zbog kojih donosimo odluke! Njima opravdavamo svoje postupke. Kroz njih procjenjujemo drugačije ideje (u ovom slučaju prosvjetljenje, koje, eto, nema smisla, ako ne zadovoljava ono u što vjerujemo).

Vidite li snolikost te situacije? Radi se o magli koja nikad – NIKAD – neće nestati sve dok jasno ne uvidimo što je iluzija, a što nije.

Netko bi mogao sad reći da je upravo to svrha i korist od prosvjetljenja. Ali, opet, čak i to uviđanje... čemu ono služi? Svrha je samome sebi, to jest ne služi ničemu; jer sve što uopće možemo zamisliti, vezano je za naše snove, kakvi god oni bili.

Ako tražite smisao i svrhu, bježite od dekonstrukcije iluzije i idite raditi nešto drugo. Ionako ću uskoro prestati pričati o ovome, pa se možemo okrenuti smislenim stvarima i korisnoj duhovnosti.

Ako vam pak stvarnost kakva jest ne da mira i, bez obzira na to što shvaćate da je većina toga ili pak možda sve u vašem životu iluzija te ne marite hoće li ta stvarnost na kraju ispasti dobra za vas ili možda neće, onda ste u skupini anti-iluzornih monomaničara i do istine ćete doći ovako ili onako. Adrian vam samo – bez razloga – nudi put s manje muka, potencijalno čak zabavan i svakako sigurniji (ako vam je do toga ipak stalo).

***

Sljedeći članak: VIVEKA
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.



31.7.14.

Tri faze procesa dekonstrukcije iluzije

Prethodni članak: TEHNIKE I AMORTIZERI ZA SMANJENJE MUKA

Ako bismo procesu dekonstrukcije iluzije govorili kao o "tehnici" ona ima tri faze:

1. Putokaz prema izlazu

Prva je faza informiranje o tome "što je što" kod prosvjetljenja. Kao sredstvo mogu poslužiti ovi (ili slični) članci ili recimo, vrlo, vrlo, vrlo rijetke knjige ili ispravne informacije o tome. Budući da stvari stoje tako kako stoje, mnogi ljudi jednostavno nemaju nikakvog znanja o tome što bi prosvjetljenje bilo ili ne bi bilo. Neki drugi misle da imaju, iako to "znanje" nije zasnovano na samom prosvjetljenju, nego na njihovim uvjerenjima o tome. Čak i ako su djelomično točna, ili čak točna, zagrljaj Maye time nije ništa manji. Putokazi pokazuju na "procjepe" i u konačnici dovode do uvida da ne možemo znati kako stvari stoje dok smo unutar iluzije.

2. Ocrtavanje "puta"

Suočeni s putokazom, neki će ga ljudi prigodno zanemariti (i tako je najbolje), neki će se šobuniti jer "misle da znaju" a ono špto im se govori je drugačije od  njihovog neprosvjetljenog znanja. Ali, neki će ipak osjetiti unutarnji poriv da ga slijede. Druga je faza zapravo izravan dodir s probuđenjem u živom čovjeku. Doslovce, dovoljno je par sati. Tome služi seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije" (prvi sljedeći: 27.09.2014., informacije na MAIL).

Radi se o objašnjenjima putem predavanja i razgovora te, ako ima vremena, nešto prakse. Najvažniji dio ipak je osobne naravi u smislu da svatko od polaznika dobije određeni dojam o tome kako sve to skupa izgleda. Uvijek ima pitanja na koja ni jedan tekst ili knjiga ne mogu odgovoriti i koja su individualne naravi.

Susret i radionica zasigurno će uzdrmati vaše koncepte o vama samima, duhovnosti i, naravno, prosvjetljenju, a to je upravo ono što vam je potrebno kao dobra priprema za stvarni proces.


3. Dekonstrukcija iluzije

Proces dekonstrukcije iluzije individualni je, neki kažu i osamljeni posao. Međutim, ako biste doista bili sami u tome, gotovo da nema načina da izbjegnete velike probleme. S druge strane, uz malu bi podršku to moglo biti drugačije. I kraće.

Treća je faza zapravo rad u manjim skupinama (do deset osoba u skupini). Traje minimalno četiri mjeseca, a može se produžiti i na znatno dulje vrijeme. Zahvaljujući suvremenoj komunikaciji, 90% rada odvija se online, preko mailova ili drugačije.

Ne volim usporedbe, posebice u ovom slučaju kada tehnike zapravo nema. Ako bih, međutim, morao nekako opisati način rada, onda je to metoda "sokratovskih pitanja". To znači da nema gotovih informacija niti zaključaka, osim onih do kojih je osoba u procesu sama došla. Takav način razvija ono što su drevni Indijci zvali viveka – moć razlučivanja.

Upravo je viveka ta koja na koncu igra presudnu ulogu u razlučivanju iluzije od stvarnosti.

Treća bi se faza nekima mogla učiniti pretjerano intelektualnom. Ali, to je samo prividno. Ispod površine beskompromisne analize koja na iluziju ima učinak sličan učinku atomske bombe, odigravaju se i snažni emocionalni procesi, suočavanja sa zabludama i neizbježno odustajanje od konstrukcija i priča.

Nekima će takav proces ići malo sporije, pa pridruživanje nekoj skupini ne znači da će osoba unutar nje proces i završiti. Možda će biti potrebno i više vremena.

Do sada sam kroz taj proces proveo nekoliko skupina. Od prve skupine koja je brojala njih šestero, do njih četrdeset podijeljenih u četiri skupine prošle godine. Proces se neznatno promijenio tijekom tog vremena. Neki su detalji isplivali na površinu kao važni, a neki drugi dijelovi postali su sporedni. Ali u biti, dekonstrukcija je ostala ista.

Ključni je dio procesa razvoj određenog načina razmišljanja koji se naziva viveka.

***

Sljedeći članak: U ŠTO VJERUJEMO, TO NE ZNAMO
Ova je serija članaka (anti)najava za seminar "Uvod u dekonstrukciju iluzije", 27.09.2014.